|
Izložba otvorena: od 17. srpnja do 1. rujna 2003.
LJUBO BABIĆ U SVJETLU NEKIH POLITIČKIH KONTROVERZIJA
Igor Zidić
Kad bi se, na jednome mjestu, skupili iskazi mnogih svjedoka javnoga djelovanja akademika Ljube Babića, slikara, grafičara i likovnog odgojitelja, pisca, grafičkog dizajnera i scenografa, povjesničara umjetnosti i folklorista, galerijskoga kustosa i ravnatelja, urednika i na glasu predavača, organizatora i postavljača brojnih izložbi, zaključili bismo - tragom vjerodostojnosti (zar ne?) spomenutih iskaza - da je bio značajan slikar i velik pedagog, da je kao kritik bio pisac prve sinteze hrvatske (moderne) umjetnosti - uza sve ostalo! - da je, kao predavač na raznim tribinama, fascinirao svoje slušateljstvo: erudicijom, okretnošću, zajedljivošću, humorom; da je bio važan moderator cijele naše likovne scene - odnosno, ako makar osluhnemo i drugu stranu, da je bio patetična i, umnogome, teatralna osobnost; da je bio arogantna i umišljena figura naše javne scene (prikrivajući tako mnoge svoje frustracije i dovječne sumnje), sterilan slikar skromne ili glumljene osjetljivosti, štreber sklon hipostaziranju intelekta, vazda na nečijem (na nekome) tragu - nikad dostatno izvoran, nikad dostatno spontan, sljedbenički dojmljiv (v. Tintoretto, Ribera, Goya, Van Gogh, von Stuck, Kraljević...), konzervativac bez sluha za promjene, za potrebe novoga doba, scenograf koji je teatarske manire unosio i u slikarstvo (dramatizirajući kompozicijom, slikajući punom snagom i uvjerljivošću tek prvi plan, gdjekad, pozorno, još i drugi, praveći od trećega - u pravilu - golu kulisu), k tome još i “detektiv Narodnog vijeća”, častohlepan insinuant o kome nemilosrdno reče Kršnjavi, godine 1918, da je hodao “s izrazom zlobe na svom inače vrlo lijepom licu, koje nipošto nije odraz ružne mu duše.”1
I tako dalje: tko zna gdje bi mu bio stvarni kraj - u raju ili u paklu istinskih svjedočenja kad bismo im olako, i bez provjera, poklonili svu svoju pozornost. Nije li se i sâm Krleža, koji je s Babićem bio u najtješnjim prijateljskim vezama od 1914. do 1925, upitao, u katalogu Babićeve retrospektive 1975/1976: “Gdje počinje a gdje svršava onaj labirint, pun slijepih staza i opasnih zamki, koji se zove talent (...)?”2
Razmislivši, Krleža će ovako odgovoriti na svoje pitanje: Da, bio je scenograf s kojim bi se svaka europska pozornica ponosila; da, bio je i aranžer “najvišeg stila”, da bi, posve nepredvidivo, zaključio: “Bio je literat, a ne slikar...”3 Naravno, u skladu s dobrim pravilima dijalektike, u tu je negaciju - nije zlobno ako napišem da je izrečena godinu i pô nakon smrti Babićeve i u publikaciji koja sumira njegov slikarski život - vješto skrio i njezinu negaciju, dakle upotrijebio čuvenu negaciju negacije, posluživši se, retorski uzvišeno, dramatičnim pitanjem: a i od tih slika-neslika, ipak, “koji je de Segonzac bolji?”4
No, upitajmo se i mi: što ta pohvala znači? Francuski je slikar, dobar konzervativac, bio odavno Krležin orijentir naspram tona modernoga smeća, ali pozivati se na nj, kao na autoritet i tim autoritetom “štititi” Babića bilo je, 1975. godine, doista deplasirano i, svakako, znakom da i sâm Krleža, u svojoj rezignaciji, već gubi vezu sa svijetom. Posljednji, komu je de Segonzac bio barjak “modernizmu usprkos” bio je Matko Peić, koji je, s konzervativnijih pozicija i s manje kritičke darovitosti od svoga profesora, i s puno manje sustavnosti u promišljanju hrvatske tradicije, mogao isticati de Segonzaca kao svoga favorita. Da skratimo: ta je Krležina, reklo bi se, važna - a možda samo cinična, zlobna? - opaska ostala zapisana u tome katalogu kao Piščev pečat na Slikarevu grobu.
1 Iso Kršnjavi, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, II, Mladost, Zagreb 1986; (1918), str. 814.
2 Miroslav Krleža, Predgovor, u: Ljubo Babić. Retrospektiva 1905-1969 (katalog), Moderna galerija, Zagreb (1975), str. III.
3 Isto.
4 Isto.
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
