|
prethodna
Tempus fugit: već je 1981, govoreći, u Vaništinoj nazočnosti, o Jerolimu Miši, Krleža izrekao: “Ono što je on pisao cijenim, za razliku od Babićevih pisanija kroz koje progovara Šandor Đalski.”5
Od vremena teških optužbi Izidora Kršnjavoga pa do ove završne pljuske prijatelja Krleže ocrtava se mučan artistički put Ljube Babića, njegova ustrajna borba za opstanak u hrvatskoj dolini suzâ. Ako je i on znao ujedati - a znao je - i otrovom vidati tuđe rane - još kako - ne bi se moglo reći da je sudbina, prema njemu, bila milostivija: “Valjda je tako stajalo zapisano u zvijezdama, da i kasnije kroz život primam udarce ...”.6
Babić je, neprijeporno, bio grješno biće; i teške ćudi. Osobno mu zamjeram što nije uzmogao procijeniti važnost naših Dalmatinaca: Vidovića, Meštrovića, Joba, Plančića… Čini se, da je više od njih vazda volio Dalmaciju: i to mogu razumjeti, ali u prijeporu s Dalmatincima uvijek je nelagodu izazivao osjećaj nekog (gotovo da bih rekao) načelnoga neprijateljstva. Ne mogu, primjerice, razumjeti da on nije uviđao vrijednosti (barem) kasnog Vidovićeva opusa - a da Miše jest. Ne mogu, unatoč svemu, razumjeti otkud mu drskost da ironizira Meštrovića, koga je, dvadesetih, svojim akvarelom bio pretvorio u poluboga; kojega je neke likove - pa i slavne (kao što su Majka ili žena-Povijest Hrvata) - višekratno varirao i bilo to i nehotice, uspješno karikirao (v. Babićev Hrvatski Božić, 1926). Sve to nije, nažalost, moglo koristiti njegovim nastojanjima se se predstavi kao zaštitnik hrvatskih interesa u umjetnosti; općih hrvatskih interesa, dakako. “Bio je čovjek nervoznog karaktera, nemoguće naravi, nije podnosio inteligentnije ljude u svojoj blizini.” 7
I ta je Krležina rečenica ponjela dio istine, no je li cijelu? Čitao je, od rane mladosti, velike pisce, filozofe i humaniste - od Voltaiera do Schopenhauera - čitao ih je u njihovim jezicima, družio se s njihovim mislima; ne bi se baš olako moglo reći da inteligentna bića - i njihova djela - nije trpio u svojoj blizini. Naprotiv; pa i od svojih je sugrađana podnosio tek birano društvo Branka Vodnika, Miroslava Krleže, Mihovila Kombola, Branka Gavelle, Julija Benešića, Vladimira Becića, Jerolima Miše, Gjure Szaba, Ive Hergešića, Petra Dobrovića, Krste Hegedušića…Nije nepoznato da je i prema nizu svojih studenata zadržao, kroz duge godine, gotovo očinsku naklonost; da je najbolje među njima pozivao kao suizlagače na skupne izložbe (Grupa trojice) - dok se još time bavio. S najdarovitijima i slikarski najinteligentnijima (Bulić, Motika, Šohaj, Šimunović, Mušić, Stupica, Gliha, Dulčić, Vaništa, Stančić) sačuvao je trajne prijateljske veze ili barem odnos međusobnoga uvažavanja, simpatije.
Nema dvojbe, da je u starom Zagrebu Kršnjavoga i drugih, nepovjerenje izazvao njegov ondašnji jugoslavizam. Kao adept Meštrovića i Račkoga dodao je i on pokoju ciglu za Vidovdanski hram; štoviše, čak se i u signaturi očuvao trag njegove politizacije: potpisivao se kao Ljuba, Ljuba Babić. Brzo se osvijestio, oslobodio pogubnih iluzija i vratio na hrvatske staze; na njima će izdržati, davši važnih doprinosa - i kraj svih strahova i muka - sljedećih pedeset godina. Snaga i vrijednost toga nastojanja pokazala je da se svoga više nije odricao ma koliko da je bio spreman drugome izići ususret.
U neko se doba bio uvelike priklonio lijevim idejama; bilo je to u godinama prisnog drugovanja s Miroslavom Krležom (naročito 1918. i 1919); zaredali su bili Krležini portreti, potom Crna zastava (1916), Crne zastave (1918), dvaput Crveni stjegovi (1919), onda i Ljuština na odru (crtež i ulje, 1922). Učinio je naslovnicu za Koraćevu “socijalističku smotru” Novo društvo (1918), naslovnice za časopise A.B.Šimića Vijavicu i Juriš (oba iz 1919). Godine 1917. počeo je opremati i do 1939. opremio je brojne Krležine knjige i časopise (Plamen, “polumesečnik za sve kulturne probleme”, 1919; Književna republika, “mesečnik za sve kulturne probleme”, 1923; Danas, 1934; Pečat, 1939); pribrojimo im zbornik Rusija umire od gladi (1922) i Cesarčevu Carevu kraljevinu (1925), plakat za izložbu jetkog Georga Grosza (1932) da se stekne kakav-takav uvid u Babićevu sinhronu potporu književnoj avangardi i političkoj ljevici. Bilo je toga još, no vjerujem da je i ovo dosta za ilustraciju. Postoji, međutim, kad već govorimo o tome, i drugi aspekt lijeve priče. Vjerujem, da i on krije nešto što bi vrijedilo upoznati. Citiram, prema Vaništi, riječi Babićeva prijatelja: “Ne, ta masa koja vulkanski kulja Mesničkom ulicom nije nosila crvene zastave. Bile su to hrvatske trobojnice, 28. oktobra 1918. Promatrao sam sliku u Babićevu atelijeru i u jednom momentu rekao da ih preslika u crveno. I on je to učinio.” 8
5 Josip Vaništa, Knjiga zapisa, Moderna galerija i Kratis, Zagreb, 2001; (1981), str. 282
6 Ljubo Babić - Cvito Fisković, Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 124, Između dva svijeta. Sjećanja iz djetinjstva, NZMH, Zagreb 1985, str. 28
7 Vaništa, Knjiga zapisa; Lj.B. and M. K., str. 265
8 Isto; O Babićevim Crvenim stjegovima, str. 264
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
