|
prethodna
Zemlja i kamen osigurali su mu autentičnost i nigdje u svijetu nije bilo prijepora o tome; ali mu je i glagoljica, koju je on (jedini) vidio u poljima i gromačama, bila na pomoć: ako je iz motiva izvukao svoj dio izvornosti – iz kultiviranja je zemaljskoga rastera (gromače > glagoljska pismena) izborio svoju – prepoznatljivu – posebnost. Nije nam promaklo, da se djelo Otona Glihe utjecalo moćnim objektivnim korelativima: zavičajnom tlu i baštini (nacionalnoga) pisma. Što je pokretalo nezaustavljivu strast autoidentifikacije? Neka dvojba? Strah da je nešto nedokazivo? Bilo kako bilo, neofitskim je žarom ukorijenjivao samoga sebe.
Jednoga mu dana rekoh u šali:
– Znaš da se bojim dana kad će te netko proglasiti kraljem hrvatskog slikarstva...
– Ma kako možeš... Šta to govoriš?
– Kad te stavimo na vrh navalit će sa svih strana: te vrati dio Otona ovome, te dio onome i na kraju od našega kralja neće ostat ništa.
– Ne budi zao...
– Neću! Ali, gledaj: prezime ti je njemačkoga podrijetla (od Gleiche, gleichen), s imenom stojiš još gore – ne samo što je austro-njemačko, nego je i dinastičko, habsburško... A gdje si se, jadan, rodio? U Črnomlju, u Sloveniji... Ne možeš nam biti kralj.
– Mogu, mogu... Žena mi je s Krka, znaš... Mila... pitaj je, neka ti kaže.
(Otone, moj Otone, prisjećam se toga – i još mnogočega – danas, 20. svibnja 2003, pod prvom kišom što je pala poslije nekoliko mjeseci, i želim ti reći – kao da od sebe tjeram onu šalu: Mogao bi ti, mogao...)
Treći je stereotip tvrdnja da Glihine Gromače imaju točno odredivo vrijeme postojanja: ishodišnu godinu 1954. i rodno mjesto: sliku Primorje. Nije li to rađanje analogija onoj smrti koja je zatekla veljotski govor (Veglia = Krk); na dan, sat i minutu moglo se reći, da je jedan dijalekt staroga dalmatskog jezika umro. Jezik se, u pravom smislu, već bio ugasio kad mu je preostao posljednji govornik: Tone Udina-Burbur, jer je jezik razmjensko i komunikacijsko razgovorno sredstvo: nitko ne razmjenjuje informacije sam sa sobom, nitko sebi nije sugovornik. Kad posljednji govornik i fizički padne – Udina 1898 – jezik je i konačno utihnuo. Mogla mu se, kao i čovjeku, odredit “zadnja ura”. No tko bi, jednakom točnošću, mogao odrediti vrijeme rođenja Glihina “pisma”? Sva tri stereotipa počivaju, barem dijelom, na realnim osnovama; kritičari ih i pisci nisu izmišljali. Sve tri ideje, ovako ili onako razrađivane, potječu, ipak, od samog slikara; bile su se udomaćile u onom prijateljskom krugu koji se, u njegovu atelijeru, okupljao; koji je producirao, provjeravao, a potom i širio svoje interpretacije; pa i one Otonove, također provjeravane, također analitički ispitivane, također divulgirane. Tijekom četiri desetljeća, oko stolića s čuvenom kavom, nije se okupljala – a nije se ni mogla okupljati – vazda ista momčad. Sjećam se vremena kad su tamo navraćali Dragovan Šepić, Jure Kaštelan, Boris Vižintin... nitko više živ – kao ni naš neobuzdani, barutni domaćin. (Kad bi ga dirnula sjeta ili ranilo vino znao je Oton zapjevati da razgali svoju dušu.) Činilo se nemogućim da bi energija, oslobađana u iskričavim razgovorima, mogla ikada oslabiti, da bi mogla – jenjavajući – jednoga dana naprosto nestati. Iako je svatko iz toga kruga, pa i onoga potonjeg, s mlađim društvom mojih vršnjaka (Dubravko Horvatić, Vladimir Marković, Zdenko Tonković, Ferdinand Meder i drugi) bio bistar i obrazovan znalac – ne bi se moglo poreći da je veliku većinu ideja o Glihi – u opticaj puštao sam Gliha.
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
