|
prethodna
Za one koji su ga poznavali nije to bilo ništa neobično; bio je jedan od najopsjednutijih ljudi koje sam sreo; pozitivno opsjednut, ako treba reći, sudbinski vezan za svoje djelo i to tako da je i sama težnja k objektivnosti, u njegovoj blizini, naprosto iščezavala: bio je pasionirani egoman, inteligentan, pun zaraznih misli, maštalac, improvizator, ljubitelj poezije, s osjećajem za jezik (kao u dobra pisca); riječju – hipnotizer svoje okoline.
Dok prve dvije teze-stereotipa zastupaju svjetskost njegova regionalnog izvora – i na svoj se način bore za mjesto hrvatskoga u globalnom prostoru – treća je, tako mi se činilo, skučavala Glihino djelo u jednodimenzijski prostor i nehotice mu štetila. Slikar je, zacijelo, imao dobrih razloga da nastoji oko sistematizacije vlastitih silnica; o takav se napor ne bih ni ja olako oglušio; priča s početkom u 1954. ima i neku instruktivnu, periodizacijsku vrijednost. Ali je ipak jasno da u Glihinu opusu postoji i stariji sloj pripreme za Gromače i da postoji više od jednog djela u kojima se naznačuje taj novi cilj. Oslonimo li se na godine cézanneističke pejzažne prakse – to je aplikacija Provance na Kvarner – vrijeme bi se priprema (a u taj se rok uključuju i one realno viđene i sintetično predočene gromače, kao što su iskazane u slikama poput Krčkog pejzaža – Omišalj (1946), S otoka Krka (1951), Bodulija (1953) i dr.) protegnulo za još nekoliko godina. Određivanje ishodišta u Primorju (1954) vodi, unatoč Glihinoj opsjednutosti autentičnim, u neko izuzimanje iz hrvatske moderne tradicije. Kao da se, u isto vrijeme, htjelo naći sliku koja će se razlikovati od dotadašnje hrvatske (moderne) tradicije i praviti se, da ne vidimo njezine srodnike u fundusu novih očitovanja; pa ipak je bila riječ o procesu koji traje, o pretvaranju tradicijske pejzažne slike i klasično viđenog krajolika u nešto novo, u dotad nekonzumiranu, nekonvencionalnu viziju. Ne bi se, nikako, moglo reći da je na tome putu Gliha bio sam; a riječ je bila o apstrahiranju (sporednih) pojavnosti, tj. oblikâ i planovâ u pejzažnome prikazu, jer su, početkom pedesetih tim putem krenuli i Motika, i Šimunović, i Murtić, i Dulčić. Kako se, pod pritiskom nedostatno obazrive kritike, cijelo to pitanje u nas počelo raspravljati kao pitanje prvenstva u iznašašću, imputirajući jednima da potkradaju patente drugih ili da, bez odštete, troše tuđi trud. Uskoro smo dočekali i najapsurdniju od svih dilema: Gliha ili Šimunović? Vulgarnost tih rasprava, kritički paternalizam zaostao iz vremena socrealizma i potpuna neutemeljenost argumentacije o primatu ovog ili onog suvremenika učinili su da se opremo lagodnijim putevima – zapravo: neodgovornijim – i rezimiramo, u najkraćem povijesnom pogledu, razvitak teme apstrahiranja pejzaža, još točnije: apstrahiranja dijelova (tradicionalne) pejzažne slike. Htio sam upozoriti da se proces koji je, u nas, do 1954, trajao već više od četrdeset godina (od Crnčićevih Pogleda s Plasa i Ivekovićevih Zagorskih bregov, i, napose, od vrtoglavih ptičjih perspektiva Babićevih u kojima se, zbog visoko dignutoga očišta, počeo gubiti, ili barem stanjivati, pojas neba), moralo priznati povijesnim. Dodajem, kako bi bilo jasno da se u slučaju Babić ništa ne događa slučajno: on je – s Krušlinom – pratio Crnčića po velebitskim stazama, pripremajući se za mnoge inovacije u pejzažnome žanru. Naglašavamo, da su, osim spomenutih, u elaboriranju te, za hrvatsku modernu umjetnost ključne teme, sudjelovali još neki umjetnici – primjerice Šulentić, Tartaglia – i još neki Babićevi đaci: Motika, Mušić i drugi. Zato sam, na vulgarne dileme Šimunović ili Gliha, odavno odgovarao: Babić! Ne stoga što bi on bio veći ili važniji slikar od obojice svojih đaka, nego stoga što je postojala povijesna odgovornost koja nam je priječila da godinu 1954. shvatimo kao početak javljanja nove pejzažne slike, a uvažimo kao vrijeme kraja velikih pretvorbi. A što ćemo, naposljetku, s Emanuelom Vidovićem, koji je niz svojih doista revolucionarnih krajolika naslikao još u godinama između 1903. i 1908?
Uspravljanje položene pejzažne ploče i pretvaranje aluzivne i, ujedno, iluzionističke površine u ekran dogodilo se, u pedesetima, konzekventno i do kraja u djelima nekolicine hrvatskih – i dijelom hrvatskih – slikara: u djelima Šimunovića, Mušića, Murtića, Dulčića.
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
