|
prethodna
***
Nevjernik ili vjernik, Ivančić je cijeloga života nosio svoj križ. Sjećam se, bilo je davno, prije više od četvrt stoljeća, razgovarali smo uz stari, nezgrapni magnetofon; ne znam ni sam kako smo se u razgovoru dotakli vjere.
“Nisam vjernik” - govori Ljubo, polako, oklijevajući - “Nisam bio vjernik. Zašto se život tako poigrao s nama? Moja mater, moj pokojni otac, moja dobra braća, moje nedužne sestre… što su Bogu skrivili? Umiru mnogi nedužni… znam, naravno,… ali mi ka' da smo bili izabrane žrtve…Ako Boga ima - pitalo je moje ditinje srce - zašto ne kaže: 'Dosta!‘…Zašto mi ne da neki znak, dobru vijest koji smo bili zaslušili… Muka, kad predugo traje ili je odveć žestoka, otupi nam živce, umrtvi nas: slabije čujemo, slabije vidimo - i tek smo polumrtvi kako-tako zaštićeni. Čoviku nije dano da podnese previše svitla ni previše mraka. Zamrla nam ćutila dadu prosječno podnošljivu, sažetu miru obavijesti, u stvari: svita. Tko time upravlja? Bio sam svjestan da to nije proces u kojemu ja planiram ili odlučujem. Jednoga sam se dana upustio u razgovor sa sestrom Ankom. Nije imala svoga skloništa kao što sam ga ja imao u slikarstvu; nije imala - tako mi se činilo - ništa u čemu bi se mogla skrasit, utopit svoju muku, primirit svoja sjećanja.
-Varaš se - rekla mi je. - Svakoga dana, sate i sate, govorin s Bogom. Našla san mir.
- Di je tvoj Bog bija, kad je naš Bogo umira…i svi drugi…
-Ne budi nezahvalan! Oćeš li ti to meni reć da bo'je pamtiš kako je on bidan umra, ven' kako si ti priživija, je li? A kako si osta živ? Srića, a? Providnost te spasila…Moga si već naučit da u životu nima sriće…
I bila bi nastavila da je nisam prekinuo:
-Dobro, dobro. Pridajen se…
Poslije, kad sam ostao sam, počelo me mučit: kako mi moje bezvjerje pomaže? Nikako. Da se umirim - počnem slikat. A šta je to? Preseljavanje svoga jada na okolicu; na bilu kartu, na platno? Čekaj malo! Da se ne zaletin: možda je to samo stišavanje uzrujanja, pretvaranje negativne u pozitivnu energiju… Ali Anku je njezin Bog čuvao. I sve nas u njezinu srcu: žive i mrtve. Često mislim o tome kako je čovjek s vjerom sretniji, jači. I, naravno, manje sam. Moj se problem s Bogom na svoj način riješio kad sam o Isusu Kristu počeo razmišljat kao o svetom čoviku. Otac mu je bio radnik, marangun… Zašto je on smaknut? Zašto onako mučen? Onda sam ga povezao sa svojim Vjekom… Ah, Bog nije preveć sentimentalan. Umirilo me, ipak, kad sam shvatio da nije ni prema svojima… Onda sam pomislio, nećeš virovat na veličanstvene piramide u Egiptu. Koliki su te gradnje platili životom! Zbog toga bismo ta djela mogli i prezreti, a mi im se i danas divimo. Između smrti tih robova i gigantskih radova na izgradnji tih čudâ postoji, dabome, jasna veza; ali između njihove pogibije i same forme piramida već ne razabireš tako očitu, tako neupitnu vezu. Ima neke razlike između posla koji ubija i konačne forme, koja nadahnjuje. Kad je sve bilo završeno, vjerujem, da se i u oku nekog izmučenog, darovitog roba moglo razabrati strahopoštovanje prema Djelu”.
U to je vrijeme, Ivančić već dugo tražio formu koja će sintetizirati njegovo iskustvo Pasije. Bio ga je našao, na impresivan način, još 1962 ( Dvije figure ). Ležeća se (gola) figura pretvorila u srušeni križ, a druga uspravna podsjećala je živo na Kristovo raspeće. Što reći? Taj je iznalazak, u taj čas, očito bio preuranjen. Slikar ga nije prepoznao; zaključujem da se znak križa u figuri raskriljenih ruku oblikovao nesvjesno, kao sretna identifikacija ljudskog lika i sudbine zapisane u križu. Koju godinu potom ( Dvije figure , 1966) položaj dvaju povezanih aktova upućuje na konvergiranje tjelesnih “trupaca” koordinatnome odnosu: jedan je lik već zauzeo vertikalnu poziciju, drugi je još bio koso položen; prilagođavao se, polako, obvezatnoj horizontali.
Vrlo je zanimljiva, izvan ove igre tijelima, bila jedna mrtva priroda ( Osjećanje stvari , 1968). Crn, upravo golgotski crn zid ispunio je - po visini i širini - kadar slike. Površina je crnim letvicama podijeljena u 4 polja: dva “prazna” i dva u kojima krijese tragovi, ostaci, “osjećanja” nekih stvari. U tome, dakle, ansamblu neodređeno mrtvoga ili neodređeno iščezavajućeg, jedinim orijentirom ostaju one letvice složene ukriž. One su ne samo likovna, vizualna, nego i taktilna stvarnost.
Sedamdesetih se borba za križ kao univerzalni znamen kraja (ali i katarze) proširila na veći broj slika, skica, crteža i skulptura. Počelo je s gvašem Slikar i model (1970) gdje se prvi put - koliko sam mogao ustanoviti - vertikalni lik slikarev ukrižuje s horizontalom akta na slici iza njegovih leđa. (Zanimljiv detalj: slikar time iskazuje spoznaju da su on i njegova slika jedno te isto; koliko je njegov Ego vjerodostojan, toliko će biti vjerodostojna njegova umjetnost.) To će se iznašašće ponoviti, s istim reperkusijama, u više navrata ( Slikar , diptih, 1975; Slikar pred bijelim zidom , 1975; vrlo eksplicitno u skulpturi Križ , 1976; potom u Slikaru , 1979).
Volio bih upozoriti na još jedno položeno “raspeće”, pod nazivom Čovjek i ribe (1974), jer je koncentrat nesvjesnoga htijenja u toj slici dosegnuo vrhunac. Izdužen, “gotički” ispijen lik, utopljen u crninu, gotovo dodiruje drveni pladanj, daščicu s ribama. Je li to gol (mrtav) ribar, slučajni stradalnik ili stradali izletnik, ili je slikana riba (ikhthys) - akronim za Isusa Krista, Božjega sina i Spasitelja - mrtvoga dovodila u vezu s kršćanskim sadržajem uz pomoć “ideogramske pločice”?
U godinama Domovinskog rata (1991-1995), pod pritiskom svakodnevnih stradanja, njegova se muka obnovila. Tada mu više nije trebala priča kroz koju bi obavio transfer sadržaja svoga bića. Umjesto ljudi s ribama i slikara pred platnom pojavio se u nekoliko (pravih) Raspeća razgovjetno imenovani junak Patnje (…)
prethodna
|
 |
|
Na vrh stranice
