|
Izložba otvorena: od 14. svibnja do 14. srpnja 2004.
Igor Zidić
(uvodne bilješke)
“Junek je bio naš Bog. On je prvi” - reče mi Krsto Hegedušić za jednog od naših sastanaka posvećenih pripremi retrospektive grupe Zemlja, davne 1970.1
Priznajem, da me iznenadio; ali htio je, očito, knjigu Zemlje otvoriti preda mnom pod najboljim mogućim auspicijama. Slovio je za silnika: bio nagao, žestok, bezobziran i drzak, bez trunke sentimenta. “Opasan prostak” - šapne mi o njemu G., uvjeren da me mora pripremiti za prvo kreševo. “Pazi, ne zalijeći se. Čekaj i slušaj!” Savjet je bio dobar, ali ja nisam bio prava osoba. Čekati i šutjeti! Drugi mi stariji kolega, iskusan i spretan - čulo se, da se bavi Zemljom - k tome i Krsti blizak, saopći rezolutno: “Dok je Krsto živ - neće biti retrospektive. To ti je jasno kao jedan više jedan.”
Dugo se o Zemlji šutjelo, a i većina onoga što je bilo napisano pripadalo je domeni Agitpropa ili pak, s druge strane, dragovoljnim policijskim, antiljevičarskim denuncijacijama. Bilo mi je jasno da krivicu za to ne snosi Krsto Hegedušić, nego pasivna kritika: nesigurna u svoje mogućnosti, uplašena famom o neprijateljstvu koje, zbog “starih računa”, vlada među nekadašnjim protagonistima; kalkulacijama oko “sukoba na ljevici”; strahom od nejasnih odnosa na relaciji Tito (KP) - Krleža (u tridesetima), Tiljak - Krleža, Krleža - Zemlja - Hegedušić. To je za neposvećene, neuvedene bio bazen pun morskih pasa. Mali uvedeni procjenjivali su da je polje sukoba još bilo kontaminirano i da nikad nije izgovoren partijski pravorijek. “Nije vrijeme”.
Pođoh Krsti naoštren, uvjeren da se čekalo predugo, šutjelo previše.
Razoružao me od prve. Umjesto skrivanja ili omalovažavanja tuđih zasluga dočekao me srdačno i dobrohotno: nije se predstavio kao gazda firme “K. Heg i drugovi”, nego kao vlasnik Zemlje. Zemlja je bila, u obliku u kojemu je znamo, njegov projekt. Umanjivati vrijednost segmenta značilo bi umanjivati značenje cjeline. Osim Juneka, koga je kao ideatora visoko uzdignuo, lijepo se izrazio i o Otonu Postružniku i Ivanu Tabakoviću: “Važni su za početak...” 2 Pratio sam pomno što je govorio, tu i tamo nešto zabilježio, gdjekad postavio neko pitanje, kojiput se nečemu usprotivio. Toga je poslijepodneva bio ljubazan i koncilijantan. Nešto mi se ipak usjeklo u pamćenje: svi su “njegovi dečki” bili slikari - netko malo više, netko malo manje - samo je Junek bio Bog.
Dvadeset godina poslije, u jednom razgovoru za Danas, devedesetgodišnji Junek objašnjava svoje nepristajanje uz Zemlju: “Zemlja je na neki način konstituirana kod mene, u Parizu (...). Dolazio mi je i Hegedušić, bio mi je veoma dobar drug, govorio mi je da sam mu kao brat. (...) Kad je napustio Pariz pisao mi je da je osnovao grupu Zemlja. Nisam bio sasvim suglasan s njim (...). Nisam izlagao s njima, samo jedanput, nisam se slagao s njihovim slikarstvom. (...) Ono što me sprečavalo da pošaljem slike na izložbu grupe Zemlja jest samo to što me umjetnost koju su prakticirali Hegedušić i ostali nije zadovoljavala, bila je na niskoj razini.” 3
Bog je strog! S time se moralo računati. Kao što mu i priliči - nerado se miješao s nedostojnima. Ipak, bilo je zadivljujuće gledati kako mu Krsto podiže prvi oltarić.
Da ne ostanu dvojbe pobrinuo se sam Junek; on objašnjava da politiku u to ne treba upletati - ona nije kriva za njihov razlaz: svi da su mislili isto, bez ikakvih razlika. Gdje je onda nastala pukotina? Junekova je teza da smo svi socijalni, jer nitko ne postoji sam za sebe. Ali način koji je propagirala Zemlja “nije me zadovoljavao, nije bio evolutivan.” 4 On spominje kako se, u Parizu, primjerice, borio - zajedno s nizom ljudi - za afirmaciju i popularizaciju sovjetske filmske škole; bio je oduševljen njihovom tako novom i tako zrelom umjetnošću. Ali uvažavanje, pa i divljenje što ga je (Hegedušićev) gosp. Bog iskazivao prema djelima drugih imaju svoje granice, osobito ako ih usporedimo sa strastima božjim, s njegovim radom u tišini, s njegovom potrebom da se u potpunosti posveti svome mediju: “... više sam mislio na Cézannea nago na Lenjina.” 5
Krstinu hagiografsku žicu, kraj svega toga, nisam ponajbolje razumio. Ne zato što Junek ne bi bio vrijedan pozornosti; naprotiv. Ali taj način bio je više nego stran samome Hegedušiću i dvojio sam o njegovoj iskrenosti. Tjedan-dva poslije, objasnilo se i to.
“Slab sam prema Juneku” - reče mi netom smo sjeli. “Znam to. Kaj mogu? Kad se samo sjetim koliko se bijede nagutao! Jedne godine na Akademiji, 1922. ili 1923, ujesen, hladnoća uranila, a Junek u klasi - bos. Gledam ga u čudu, ja i drugi. On se tada skoncentrirao na mene, tako mu je lakše, pravi se da druge ne vidi. Motreći me u oči, netremice, polako otvara usta, bezglasno mi saopćava: ‘Nemam... One su se raspale...’. Onda smo mu - ti Boga! - između sebe skupili nekaj penez da se malo pomogne. Nije odbil, ali mu je bilo tako teško da mi se sažalil. Bil je gospodstven čovek, fin - takav se rodil - i videl si s kilometra da mu ne paše biti siromak. Ipak, od jada i nevolje ni znal pobeči...”
Tako se rađala Krstina privrženost: što se Junek činio siromašniji to je zemljaško srce iskrenije za nj kucalo. Bijeda mu je, u očima kolega, uvećavala darovitost. A nje, ionako, nije nedostajalo.
Siromaštvo nije bilo sve što ga je tištalo. Tada sam od Krste čuo - u čednim naznakama - priču, koja u starijem Zagrebu Babića, Horvata i Krleže nije bila nepoznata.
1 O tome vidi: Igor Zidić, Uvod u čitanje (tuđih) pjesama, Život umjetnosti, 35, Zagreb 1983, str. 7.
2 Isto.
3 Moja priča o Zemlji ; intervju Mirka Galića s Leom Junekom, Danas, Zagreb, 27.II.1990, str. 40.
4 Isto.
5 Isto.
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
