|
prethodna
“Bogec,... s ocem, bez oca... nigda priznat... pravi ga otac, mislim, nije odveć izdašno pomagal... sirota ga je mati podigla. On ti je bil kaptolsko dete, razmeš... Neki kanonik, trifrtalj biškup, profesor teologije, kajti ja znam. Patil je zbog toga, povlačio se u sebe... Na kraju je sebe osudil na Pariz, na doživotnu emigraciju. Kaj? Ne, nigdar se on ne bu vratil. Njemu ti je Zagreb mesto gde se nepriznat rodil. Japa ga ni priznal, Zagreb ga ni priznal: prvo Kršnjavi, posle Miše. Pošel je v Pariz, divio se Francuzima: Poussinu, Corotu, Cézanneu. Tamo se rodil još jenput... u vlastitoj režiji... počel sve iznova, ti boga! Treba to moći... Uvek sam mislil da je bolj talentiran, nek svi mi skup...”
Bio sam pod dojmom te nepotpune, poluprogutane priče. Nisam se usudio ništa pitati. Da je htio još nešto reći - bio bi mi sam rekao. Krsto se, na nekoliko minuta, izgubio u maloj sobici; čuo sam kako šuška u papirima, vadi i odlaže mape, lista ih, otresa prašinu, govori sam sa sobom.
“Evo ga” - klikne. “Kaj si mislil da te ne bum našel, a? Mulec jedan!” - Vrlo kratka stanka, pa upit u zraku: “Juneka voliš, ne?” Nisam znao s kojom od utvara razgovara. Odšutio sam. Glasnije i malo osornije adresirao je svoje pitanje: “Zidić, tebi govorim!”. Učinilo mi se da počinje rigoroz: “O, da. Cijenim ono što je vidio i ono što je, vidjevši, napravio. Volim ga.”
Krsto je izlazio iz sobička, držeći među prstima papirić, približnih dimenzija 12 x 20 cm:
“Zemi si to - list iz moga Skitzenbucha. Jedini crtež Juneka iz pariskih dana; davnih dana! Crtal sam ga 8. srpnja 1927, navečer. To ti je Junek koji čita, podsjetnik na Zemlju, koja se rađala, i na mene koji se spremam u zemlju. Živio!”
Nazdravio mi je svojom hlebinskom rakijom. Odzdravih vedro kao da onu gorku posvetu nisam ni čuo. A možda mi je samo htio reći da črlena Zemlja i crna zemljica nisu tako daleko kao što se Juneku činilo. “‘Zemlja je politika, ja tražim slikarstvo’, govorio mi je Junek. Težio sam nekim političkim promjenama, ne tajim, tu je bio u pravu. Ali sam, isto tako, tražio slikarstvo. On je težio apsolutnom, ja svome. Bilo bi apsurdno da on uspije, a da ja ne uspijem: moj je zadatak jednostavniji, primjereniji ljudskoj ruci. Ipak - on je bliži svome cilju. Zašto? Jači je. Ja sam celoga života malo u politici, malo u Akademiji, malo u Hlebinama, malo u Majstorskoj; pak se najavi Krleža, pa drugovi iz Beograda, pa talijanski komunisti, pa oporba, pa Matković, pa Tito... a ti Krsto pričaj, pleši, slikaj, mudruj. Kad gospoda levi odu - ja više ne mogu primiti pemzl v ruke. Onda sjednem i zapisujem: razgovore, nedovršene misli, neprobavljene reči, svađam se s pročitanim, s viđenim. Postajem zao i otrovan. Jesmo li tome, u mladosti, težili? Naravno: nismo. I tako iz dana u dan, godinama: sad sim, sad tam. Od vugla do vugla, kak cafuta. Pogledaj Juneka: čisto i ravno kao strela. Kroz jad, kroz bijedu, kroz tuđinu, s jednom jedinom misli: slikarstvo. Očeš da ti nekaj velim?” - Krsto se uspravio, pa sjeo: “Ne bum.”
(Crtež sam Juneka iz Krstinih pariških dana uokvirio; na zidovima je mojih prolaznih soba, već 34 godine: ne da mi da zaboravim ni jednoga od njih dvojice.)
Kad sam već bio na odlasku, dometne Krsto pozdravu još jednu rečenicu: “Zemi si negde Horvatov Hrvatski panoptikum, pročitaj pažljivo Huga Mihalovića.”
Brzo je za sobom zatvorio vrata atelijera. Po nekoj navadi, koja se brzo ustalila, ulazio sam k njemu iz Zamenhoffove, izlazio od njega u ulicu I.G. Kovačića. Spustim se do Britanca, pa u Ilici svrnem do Antikvarijata Matice hrvatske: imaju li tu i tu knjigu? Začudo, imali su i ja se, još iste večeri, bacih na posao. Čitanje toga teksta, izvrsno napisana, izazvalo je u meni duboku potištenost. Nisam se mogao oteti mučnome dojmu, da je ljudski život koliko isprazan - toliko ništavan. Ne mogu suditi do kojega je stupnja verificirana svaka Horvatova tvrdnja (ili: hipoteza); čini se, da je knjigu pisao s erosom pisca - sve su skele skinute; nikakvih tragova muke, rovanja po arhivima, obiteljskim spisima, pismima, intimnim dnevnicima, godištima starih novina nije, otprve, vidjeti. Štivo je, utoliko lakše, prianjalo k srcu, usijecalo se u pamćenje. Rekao bih - s nadom da mi se neće zamjeriti - odisala je po istini, vonjala na stvarnost. (Na stranu to što je, u pojedinostima, bilo pretjerivanja i, u pretjerivanju, neočekivanih grubosti.)
Istini za volju, priznat ćemo da je Horvat, u svakoj prilici, bio obziran prema potomku Huga pl. Mihalovića - ma tko on bio. Nikad ga i nigdje nije imenom spomenuo, a isto je tako odolio napasti da život potomka pretvori u zrcalo u kojemu će, još jednom, iz drugoga kuta, sagledati život pretka. Potomak je, u vrijeme kad je Horvatova knjiga bila otisnuta, bio živ i Horvatovi su obziri prema njemu bili razumljivi. No, utoliko se žešće obarao na svoga antijunaka. Taj je, u svoje doba poznati zagrebački čudak, “stekao najvišu bogoslovnu spremu. Bio je prvo pitomac Collegiuma Germanicuma u Rimu, uzgajališta budućih vrhova katoličke hijerarhije; svršio nauke na Gregoriani, elitnoj katoličkoj univerzi, i postao doktor teologije. Nastojao je da se saživi sa svojim pozivom, uvjeren da neće smetati iskonskoj sklonosti: glazbi.” 6 Brzo je napredovao. Nakon nekog je vremena “postao kateheta, prefekt u plemićkom konviktu, pa početkom stoljeća imenovan profesorom pastirskog bogoslovlja na teološkom fakultetu.” 7 Uskoro je dosegnuo svoj apogej: “U proljeće 1907. godine pronio se glas da je Hugo Mihalović najozbiljniji kandidat za Strossmayerova nasljednika”, ali - kako napisa sam Horvat - “kandidatura nije bila ostvariva” 8, jer mu ugarska vlada nije bila sklona. Karakterna mu je svojstva Horvat oslikao trijezno i uvjerljivo: “U novčanim je stvarima bio Hugo Mihalović vrlo osjetljiv” 9 - čak tvrdica. Neumjeren u jelu i piću, dodavao je jednoj svojoj pokori drugu, a drugoj treću; najviše mu je, u životu, briga zadala njegova zdrava, nagonska, nikad pokorena muškost. “Uporno ga je rušio očaj, spoznaja da je nepopravljivo podlegao demonu nagona.” 10 Ili, kako sarkastično rezimira njegov biograf: “Bez svoje krivice bio je opterećen bar s pet od sedam glavnih grijeha...” 11
6 Josip Horvat, Hrvatski panoptikum, Stvarnost, Zagreb (1965), str. 33.
7 Isto.
8 Isto, str. 35.
9 Isto, str. 37.
10 Isto, str. 38.
11 Isto, str. 37.
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
