prethodna

Treći suvremenik, značajan kao slikar i kao pisac o umjetnosti, učinio je - kako ih je već bio pohvalio i Vladimir Becić - s Arturom Schneiderom, najviše što se moglo na očuvanju opusa Miroslava Kraljevića (i Josipa Račića) i na njihovoj afirmaciji u hrvatskoj sredini. Babić je, od svoje mladosti pa do zadnjih dana, zastupao tezu da njihova djela stoje na početku naše prave Moderne i da su svojim zdravim , štoviše: ispravnim shvaćanjem omogućili svome likovnom potomstvu nesmetan razvitak: “što više, njihova su djela u našem slikarstvu ujedno početak novog vieka (...)”. ⁸ Uspio je Babić otvoriti im “prolaz” u postav Moderne galerije i tako ih, mrtve, učiniti živima u hrvatskoj kulturnoj memoriji. No, isto tako, odlučnije od drugih, Babić je razgovjetno formulirao misao - ocjenu - o nedvojbenu primatu Račićevu. Kraljević, kaže promotor, “slika i crta s manje darovitosti od Račića” ⁹ , a taj će nenadoknadivi svoj minus Kraljević kako-tako prikrivati ukusom: prirođenim, gospodstvenim, ali i onim što ga je, u Parizu, usvojio. Imputira mu se zamućen rukopis (u pastelima) i, k tome, nesiguran crtež i “skretanje u karikaturu”. Kad je pak u crtežu melodiozan, jasan i čist - onda je to, kaže Babić, “umjetni obrt”. Inače mu je, tvrdi isti kritik, bitna značajka bila “izrazita dekorativnost”. Danas se i tako može reći; u vrijeme kad je napisana ta je definicija bila elegantna ili čak otmjena pokuda. (Nije Kraljević ni prvi ni zadnji na čijoj je koži Babićeva ljubav ostavila krvave tragove; ali to je on i, u njemu, stalna dvojnost njegova rukopisa - da ne pretjera u pohvalama često je pretjerivao u kritici nedostataka.)

Na kraju desetljetnih razmatranja o Kraljeviću stoji - zanimljiva i vrlo bogata - knjiga o slikaru u kojoj je Vera Horvat Pintarić eruirala golemu komparativnu građu, kompilirala inteligentne prethodnike, ali i otkrila mnoge važne činjenice o djelu, skrećući kritičku pozornost s biografskih na slikarske, crtačke i kiparske sadržaje. ¹⁰ Tako je narativno­romaneskni (pretežni) izričaj definitivno potisnula istraživačko-kritička metodičnost koja koristi i kombinira različite instrumente da bi ostvarila svoj cilj: istinu o djelu. Ona, u intenciji tumača, mora potisnuti hrpe neodgovornih dojmova i neobvezujućih asocijacija što hoće prekriti djelo. Nema dvojbe: erudiciji autorice nije moglo promaknuti da jedno od bitnih pravila filozofijskoga diskursa o definiranju i definiciji glasi: “Definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna”. Unatoč tome, ona svoju knjigu o Kraljeviću programatski otvara “uvodnom bilješkom” u kojoj se nadnaslovno kazuje “Što Miroslav Kraljević nije”.¹¹ Prema toj klasifikaciji (tuđih, a dijelom i općih) zabluda naš slikar (1) nije osoba koju bi se moglo “objašnjavati po monografijskom klišeju: život, djelo” ¹²; on (2) “nije imao tipično hrvatsku sudbinu” - prototip koje bi, sugerira V.H.P., bio Vjekoslav Karas. ¹³ Sam Kraljević (3) “nije bio ovisan o prilikama u vlastitoj sredini” ¹⁴, a njegova najbolja djela (4) “nisu nastala kao izravni nastavak domaće slikarske tradicije” ¹⁵ te on, stoga, ne bi bio nastavljačem lokalno-regionalno-nacionalne predaje. Osim toga, Kraljević (5) “nije slikar kod kojeg se mogu lako odrediti utjecaji i izvori njegove umjetnosti”, ¹⁶ a nije (6) ni “slikar uskih vidokruga, zanemarene kulture, nesklon razmišljanju”.¹⁷ Zaključno (7), Kraljević je “lako prihvaćao različite načine izražavanja”, ali je s istom tobožnjom lakoćom iskazivao i samoga sebe.¹⁸ (Ovdje, međutim, treba primijetiti da je pozornost autorice malo popustila: sedma je točka u sporu s ostalih šest i ne odgovara na pitanje “Što Miroslav Kraljević nije”, nego na pitanje: “Što on jest?”.) Uložen je velik napor i neprijeporno veliko znanje ne bi li - ne znam točno zašto - slikar bio definiran per negationem . (Osjećam, međutim, neki negativan naboj - možda otpor prema nizu uvriježenih, površnih “dogmi” o Kraljeviću - koji autoricu, inače vrlo promišljenu, tjera u nešto što nije racionalno, ali joj omogućuje da se i s nesavršenim oružjem jasno deklarira: o tome ja neću, to ne mogu biti polazišta za raspravu. Dakle: manje diskusija o tome što Kraljević nije, više taksativno nabrajanje - promašenih - općih mjesta i krivih uvjerenja naše kritike.) Bez obzira na to što je dvojbeni i nekonzistentni sustav portretiranja negacijom i sam od sebe počeo popuštati (t. 7), a da ga (mogući) kritički oponent nije, prethodno, ni dodirnuo, ipak su brojne autoričine opservacije, služeći sad ovoj sad onoj od citiranih sedam točaka, bile nerijetko lucidne, često vrlo precizne, trijezne i točne. To, naravno, ne znači da su i postavke same morale biti besprijekorne, čvrsto utemeljene. Nekad ilustriraju i neodlučnost hrvatske likovne kritike: njezine dvojbe, nesigurnosti, nerazriješene dvojbe, zaobiđena pitanja. Kad je tradicija pouzdana i revolucionarima je udobnije.

⁸ Ljubo Babić, UMJETNOST KOD HRVATA, Sabrana djela, sv. I, A. Velzek, Zagreb 1943, str. 173.
⁹ Ljubo Babić, Pregled hrvatske umjetnosti, Obzor, Spomen knjiga 1860-1935, Zagreb 1935, str. 152/153.
¹⁰ Vera Horvat Pintarić, MIROSLAV KRALJEVIĆ, Globus, Zagreb /1985/, str. 7-321.
¹¹ Isto, str. 7.
¹² Isto.
¹³ Isto.
¹⁴ Isto, str. 8.
¹⁵ Isto, str. 9.
¹⁶ Isto, str. 10
¹⁷ Isto, str. 16. Objektivno, teza je izlišna. Tko je, uopće, zastupao shvaćanje da je Kraljević, poznat sa svoje lijepe naobrazbe i mnogih talenata, bio mladić uskogrudan, zatucan, koji nerado razmišlja? Čini se, da je riječ o izmišljenom (slabom) protivniku ili retoričkoj figuri.
¹⁸ Isto, str. 17

nastavak

Copyright © 2004.-2007. Adris grupa d.d. Sva prava pridržana. Pravne napomene i politika privatnosti.