prethodna

Naš kratak povijesni uvid u kritičko razmatranje Kraljevićeva djela počiva - pod snopom najrazličitijih zraka - na samo četiri odabrana opservatora: tko zna - razumjet će i zašto. Citat je Matošev, u sebi jasan i određen kada je riječi o općim temama, kako likovnim tako i književnim, o sadržajima dominantnih snaga duha /v. odnose - sukladnosti i protimbe - između pučke (demokratske) i elitne (aristokratske) struje Moderne u sugestivnu njegovu tumačenju/; ostavlja i niz nedorečenih nacrta, napose ako se ima na umu specifičan likovni temat. Nema dvojbe, da se sigurnije kreće u kulturološkom okružju, sociokulturološkom i kulturnohistorijskom. Njegovo je oružje poredbena analitika, komparacija, što će reći da se odlično služi analogijama, tezama i antitezama. On stupanj modernosti umjetnika mjeri stupnjem njegove ekscitiranosti, uzrujanjem duše; tko nema tanke živce, tko ne živi brzo i opasno, tko ne voli Domovinu, a ne bježi od nje i od svih drugih stegâ, tko ne pozna izgubljenosti u svijetu i sladostrasna spoznavanja ništetnosti života, koga ne zavede plamen, krzno velike mačke, morski val i miris žene - nije moderan umjetnik, čak nije biće Moderne, novoga doba. Manje mu kazuje (likovni) oblikovni jezik jer ga, po svemu sudeći, slabije razumije. Njegova je metoda, u rudimentarnom obliku, primijenjena psihoanaliza s primjesama etnopsihoanalize. Vrlo će spretno i duhovito koristiti dostupan genetski materijal, genetsku baštinu umjetnika da mu uđe u dušu, da mu istraži habitus. Ostajemo prikraćeni kad su u pitanju finese specifičnoga izraza, vokabular slikara: osobni, tradicijski, eklektički.

U Artura Schneidera ostaje dvojbenom ona velika raspravna tema - bitna njegova teza - da je Kraljevićevo djelo nastalo bez ikakva doticaja s hrvatskim starijim majstorima, dakle da mu je opus izvan hrvatske (moderne) tradicije, da je slikar bez sidra i korijena - tipičan déraciné . To je rasa lutalaca između zemaljâ i kulturâ za koje današnji pisci imaju novi termin: nomadi . Ne bi, ipak, trebalo nagliti. Tako radikalno formulirana, kao što je izriče Schneider, Kraljevićeva otrgnutost od hrvatske matice nije uvjerljiva, a nije ni realna. Tko je igda vidio Portret mlade djevojke (1881) od Nikole Mašića, Kovača (1887) Dragana Melkusa i, osobito, Djevojčicu (1890) Mencija Clementa Crnčića morao bi se zamisliti nad tvrdnjom

•  o apsolutnom diskontinuitetu. ¹⁹ Kad bismo, tome nasuprot, nastojali istražiti podlogu za tezu

•  o kontinuitetu brzo bismo ustanovili da su sva trojica, baš kao i Kraljević, počeli naukovati u Beču i nastavili na münchenskoj Akademiji, a od trojice da su dvojica (Mašić i Melkus) - poput mladoga Crayewicha - svoje znanje i svoj izraz usavršili u Parizu. (Strpljivom tragaču jedna indicija: Melkus je, slično Račiću, tim gradovima dodao još jednu postaju - Berlin.) Dalje: onaj koji je vidio Kraljevićevu skicu za nesuđenu zidnu sliku u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu ne može previdjeti kako su se - u vrijeme sveopće zaraze Meštrovićem - i u slikarevu ikonosferu uvukli njegovi muskultregeri (v. osobito odveć skraćeni muški lik; obličje Nižinskoga, a tip Meštrovića). Napokon - tu je i Račić. Ostalo je lijepo i pošteno svjedočenje Becićevo o njihovim münchenskim danima: svi su u klasi slikali kao Račić, a Becić i Kraljević nisu u tome zaostajali. Ako je itko od tadašnjih mladih nosio u sebi neki hrvatski grop - bio je to Josip Račić iz Horvata. Biti s njim u vezi značilo je biti u vezi s Hrvatskom; s njezinom zemljom (u paleti), s provincijskim sivilom, zagušenim i muklim, s njezinim teretom. U neku našu tradiciju - ima je i u drugih, nije ekskluzivna - regionalnu ili županijsku uključuju se i službeni portreti velikih župana i banova, u svečanoj odori, obično s mačem ili sabljom, “titulušem” na zidu i grbom. Kraljevićev Portret oca u županijskoj odori (1909) i Portret velikog župana Junkovića (1911) uklapaju se u tu tradiciju neovisno o tome koliko su svježije i životnije naslikani nego većina drugih: ovdje je, kad mislimo na tradiranje, stereotip važniji od tehničke spreme i dobroga oka. (Usporedi, primjerice, ta djela s Portretom grofa Pejačevića , 1902. od Dimitrija Markovića - prvog Becićeva učitelja! - zatim s Bukovčevim Portretom bana Teodora Pejačevića , 1903 - prema kojemu će Crnčić izraditi poznatu grafiku - i, na kraju, s Portretom grofa Rudolfa Normana Ehrenfelsa , 1910. od Jose Bužana - danas se svi čuvaju u osječkoj Galeriji, a mogli su Kraljeviću biti poznati.) Znakovito je, dakako, da je oca naslikao kao španjolskog hidalga, iz sniženoga rakursa, s glavom i držanjem što bi mogli biti likom i manierom gospara Vlaha. (Tu se s domaćom, na istom mjestu, sastala i velika, europska tradicija: s jedne strane ona hrvatska, službeno portretska - banovi, župani, načelnici, fizikusi - s druge ona europska, španjolska, velazquezovska, dvorska.)

¹⁹ U takvim je procjenama V.H.P. puno opreznija; k tome, ona i razmišlja kompleksnije: “Kraljević ne nastavlja izravno tadašnju slikarsku tradiciju, ali je stvara za budućnost hrvatskog slikarstva.” - Isto, str. 9

nastavak

Copyright © 2004.-2007. Adris grupa d.d. Sva prava pridržana. Pravne napomene i politika privatnosti.