|
Izložba otvorena:
od 28.rujna do 10. studenog 2006.
U MERKUROVIM SANDALAMA (ogled o Kulmeru)
Igor Zidić
Ako išta o Kulmeru nije sporno onda je to drevnost njegova plemenitaškog roda: od XVII. st. štajerski baruni, u XVIII. st. dolaze u Hrvatsku, gdje se počinje granati njihova hrvatska obiteljska loza. Najznatniji i najutjecajniji od svih bio je pravnik i političar Franjo Kulmer. U godini osnutka Matice hrvatske 1842, sklon je Ilircima, od 1836. do 1844. na Saborima u Požunu, odlučno se protivio uvođenju mađarskog kao službenog jezika u Hrvatskoj. Po političkom uvjerenju legitimist, neobjašnjivo utjecajan na Bečkome dvoru, dao je poticaja ideji da se J.J. Jelačić imenuje hrvatskim banom. General Miroslav Kulmer st., zapovjednik hrvatsko-slavonskog domobranstva, zaslužio je 1860. naslov grofa. Domovinska povijest pamti da je u domobranske jedinice uveo hrvatski jezik i hrvatsku zastavu. Njegov sin Milan bio je austrijski mornarički časnik, a sin Milanov i unuk Miroslava st., grof Aleksandar Kulmer, gospodar Cernika (kraj Nove Gradiške) od 1918. do 1943. (kad ga je napustio, ogorčen njemačkim zaposjedanjem dvorca) bio je otac Ferdinandu, potonjem značajnom hrvatskom slikaru. Sam Ferdinand Kulmer rodio se 1925. u Cap-Martineu ili Roquebrune-Cap-Martineu na francuskoj sredozemnoj obali, između Monaca i Mentona. Roda kao da je htjela reći: Zaludu ! Gospar je gospar ! 1 Ferdinandova je majka austrijska kontesa Edeltrud Bopp d'Oberstat. Živi se između Cernika i majčina imanja u Češkoj (Brumov), Antonsthala i Omiša (Mlinica), zimuje se u Nici i oko Nice; a od devete godine živi Ferdo u obiteljskoj kući u Budimpešti. Osnovnu je školu učio privatno u Cerniku, ispite polagao u Zagrebu. Potom je u Mađarskoj završio osnovno školovanje, s mađarskim nastavnim jezikom, i krenuo u njemačku gimnaziju u Pešti. Drugi i treći razred gimnazije završio je u jezuitskom internatu (Kallesburg) kraj Beča i nastavio na realci u Novoj Gradiški. Roditelji se rastaju. U trinaestoj godini krstari s ocem po Mediteranu: od Dubrovnika do Grčke i obala sjeverne Afrike. U četrnaestoj, na p/b Bremenu preplovi Atlantik na putu za SAD. Posjetio je tada New York, Chicago, Detroit, Washington, vidio brojne znamenite muzeje. Nekoliko mjeseci poslije proslikat će u svom prvom pravom atelijeru, u jednoj kuli cerničkoga dvora. Maturirao je u Novoj Gradiški, u ratnim danima, i ponovo krenuo u Budimpeštu, na Akademiju. Otac napušta Cernik, polazi za njim. Nedugo potom američki bombarderi razaraju Peštu; iz ruševina strše i ostaci njihove kuće. Škola (Akademija), uzbune, podrumi; kratko ali intenzivno proživljeno vrijeme. Već u siječnju 1945. Rusi ulaze u Budimpeštu. Općem rasulu, gladi i nevolji, pridružila se i spoznaja da se imperij Kulmerovih, svijet njihovih rođakâ i prijateljâ raspao: u toj godini i kroz tri sljedeće ostat će bez svih svojih posjeda: dvoraca, zemljišta, šuma, ribnjaka, lovišta, konja i automobila. Povukao se u Zagreb, u zadnje svoje utočište na Gornjem gradu. Od palače na Katarinskom trgu ostao mu je stan u kojemu, tada kao student Akademije likovnih umjetnosti, i s pet ili šest jezika s kojima je živio (učio, komunicirao) otpočinje svoj drugi život. Dvadeset mu je godina i može - “na krilima mladosti” - ono, što njegovi stariji više lako ne mogu: prilagoditi se i “zaboraviti” velika dobra prošlosti i živjeti zadovoljno, posvećeni svome poslu, s korom kruha i čašom vina kao novim blagom. Ljeti 1946. sudjeluje na “radnim akcijama” omladine u Bosni i Hercegovini: na izgradnji pruge Brčko-Banovići, gdje vrijedno slika i crta. Netko bi uzdahnuo; za njega su to bile tek (neizbježne) akademske vježbe: anatomija tijela u pokretu. Jednom, pa deset i stotinu puta. Mujadžić, poslije i Tiljak, mogu biti zadovoljni.
Dok se susreće s vršnjacima i vršnjakinjama ne pogađa ga njihova sirovost, nedostatak znanja, kulture ophođenja i njihovi uski vidici, provincijalnost njihova odgoja; naprotiv, privlači ga njihova neposrednost, snaga, vitalnost. Njihovi su nagoni živi, njihovi mišići snažni, na njihovu nebu sunce na zalazi. Kulmer i od njih, anonimnih, uči: od umjetnosti lagodna života veća je umjetnost punoga života. Gdjekad je, kaže mudrac, Ništa kao sve, a Sve je kao Ništa.
Split (...) Klasična gimnazija. U petnaestoj sam, na nekom satu povijesti. Rana jesen. Početak je školske godine. Kroz prozor, sunce prodire u učionicu; pozlaćuje mi ruku kojom nešto crtam. Ćujem samo umoran, monoton glas koji govori: “Oni, koji su se, kroz cijelu historiju najustrajnije borili protiv bilo kakvih promjena bili su plemstvo i Crkva.”
Banalna rečenica. Ipak: pamtim je. Zašto? Nemam odgovora. Ne vjerujem, da sam je igda mislio citirati. Ništa mi ne otkriva. Dok se toga sjećam ne muči me sama istinitost tvrdnje, nego njezina primjenjivost. Eto, Kulmer. Netko će reći da nije isto: jedan izdvojeni čovjek i cijela društvovna klasa kojoj je pripadao. Dobro razumijem razlike: pojedinac nije socijalni subjekt na onaj način na koji to klasa jest. Ali to me, ovdje, uopće na muči; ja s tvrdnjom ne polemiziram, oko nje ne potičem raspravu. Ona me, naprosto, potakla da mislim o slikaru i o svemu što mu se, u mladosti, događalo. Nevolja je Kulmerovih (a s njima i Bakač-Erdödyjevih, i Bopp-d'Oberstadtovih, i Rákóczyjevih s kojima su u krvnome srodstvu ili ženidbenim vezama) u tome što su im se golema dobra - mudro dislocirana na raznim stranama nekoć jedinstvene srednjoeuropske monarhije -odjednom našla u tri države (Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji) koje su, sporazumom u Jalti ili ruskom agresijom, bile prepuštene “sovjetizaciji”. Nakon što su im Nijemci oteli Cernik, a saveznički zrakoplovi razorili budimpeštanski dom, konfiskacije su, nacionalizacije i požari dokrajčili - “ u ime naroda” -njihovu propast. Preostalo je tek da im Rezolucija Informbiroa 1948 -kao jugoslavenskim građanima -zaplijeni sve što je, u ruševinama i drugdje, bilo preostalo.
Toga, jamačno, nije bilo mnogo, ali su u tom - zadnjem udaru sudbine - nestala gotovo sva preostala rana slikarska djela Ferde Kulmera.
Poruka, koja mu je time bila prenesena, kazivala je: Oproštaj s prošlim neka bude potpun !
Nikad neću znati je li ta urota siromašnih protiv bogatih, i marginalaca protiv etabliranih, i novodošlih protiv starosjedilaca, i divljih protiv pitomih, i Jankove grabe protiv Katarinskoga trga bila smišljena protiv Kulmerovih ili, pak, za dobro Ferdino.
U razigranom oproštaju s majstorom, što ga je pola stoljeća potom, napisao Tonko Maroević, koji će se nekima učiniti neprimjerenim s obzirom na trenutak i svrhu - no koji bi se Kulmeru samom, da može suditi, zacijelo, veoma svidio - duhovita je poredba pogodila samu bit odnosa esencije i egzistencije: “Picasso je najprije dugo i uspješno slikao, pa je zatim počeo kupovati dvorce. (...) Ferdinand Kulmer, naprotiv, najprije je imao dvorce pa je zatim počeo slikati.”
Što tu - odgovoriti je, naizgled, lako - zapravo piše? Maroević dugim i uspješnim Picassovim slikanjem diskretno upućuje na uzročno-posljedičnu povezanost njegova rada i blagostanja. Štoviše, dalo bi se zaključiti da je Picasso upravo kontinuirajući svoje napore postigao “ugled, utjecajnost i bogatstvo.” 4 Kulmerova je paradigma - paradigma antipoda. On je bio bogat, pa je počeo slikati. No je li počeo slikati zato što je bio bogat? Nije, naravno. Iz takvog odgovora odmah slijedi drugo pitanje: Bi li, onda, počeo slikati i da je bio siromah? Točan i korektan odgovor morao bi glasiti: Tko zna? Kad bi, međutim, odgovorom iskazivao vjerojatnost, rekao bih: Mislim da bi. Siguran sam da bi. Primjećujem, da se između bogatstva i djela ne uspostavlja relacija međuovisnosti, i da se isto može reći i za drugi par: za siromaštvo i djelo. Ako to prevedem, dobit ću, usuprot onoj definiciji koja se pokazala valjanom za Picassov opus, drugu, posve različitu: između esencijalne i egzistencijalne sfere nema u Kulmera níti koje išta povezuju; jedno ne uzrokuje drugo, pa se ni kategorija kontinuiteta ( Od nauma k cilju ili Radom k blagostanju ) nikako ne uspostavlja. Kulmer, dakako, stalno slika: on je ozbiljan, neumoran radnik, ali se taj posao ne transferira prema ponovnom stjecanju Dvorca (da iskoristim kontekstualiziranu figuru). Bogatstvo je Kulmera, u ovome životu, bilo dočekalo. Kada je iščezlo, Kulmer je bio osiromašen i slobodan. Mogao bih, znajući ga, reći da je svoj život učinio instrumentom ispunjavanja te slobode i da je zato posljedica Djelo, a ne Dvorac. A on se iz svoje uvjetovanosti oslobađao neprestanim rezovima, nesvjesno progonjen idejom diskontinuiteta kao idejom spasa. Što bi njemu, 1945. ili 1950. značila briga oko kontinuiteta? Sanjarenje o blagostanju kojega više nema? Obilazak imanja koja su otuđena? “Stanovanje” u dvorcima koje su naselili drugi? On je, onkraj mogućnosti bogatih snova (u konzekvenciji: snova o bogatstvu), izabrao život u siromaštvu s drugima. Snovima se ne upravlja, pa je i on noću, zasigurno, čuo glasove djetinjstva, jahao tratinom kroz šestinsku djedovinu ili - zguren u peštanskome podrumu - slušao fijuk bombi, lom stakla iziđa iznad glave. To ga nije oslabilo ni razoružalo. Premda je samo on znao što ga je koštalo susprezanje i potiskivanje takvih slika, koje je memorija povremeno izbacivala na javu, u sebi je, od sredine četrdesetih godina, gradio novu kovačnicu tlapnji -mit o slikarstvu mimo svih spona i uvjetovanosti, mit o slikaru koji, u Merkurovim krilatim sandalama, nadlijeće zemaljske prepreke, granice i rovove. Tko bi mogao reći je li tu bila ili nije bila implicirana tehnika kompenzativnog namicanja izgubljene prošlosti? Unatoč izglednosti takvoga razrješenja, ne treba zanemariti ni druge mogućnosti: da se, recimo, krilcima na svojim cipelama uzdizao s ovozemaljskoga prostora, zanemarujući realitet, kauzalitet, kontinuitet, historiju. Da, možda baš to: kroz dugo razdoblje -od kraja pedesetih do osamdesetih godina XX. st. on se klonio svake historičnosti, svih historizacija, svakog evokativnog traga, svega memoarskog ili memorijskog. Tek će, sredinom sedamdesetih, dva filma u kojima je angažiran kao scenograf i kostimograf, uzburkati riznicu njegovih uspomena: to su dva kostimirana povijesna filma - Seljačka buna 1573 . Vatroslava Mimice i Čovjek koga treba ubiti (o lažnom caru Šćepanu Malom) Veljka Bulajića, prvi iz 1975. i drugi iz 1979 - u kojima se pripremio još jedan u nizu njegovih uzastopnih rezova: ovoga puta rez sina razmetnog koji se vraća kući roditeljskoj. Ali o tome - poslije.
Gotovo tri desetljeća Kulmerovo djelo (s cezurom oko 1975. kad slika ciklus heraldičkih kaligrafija ) nije, dakle, reflektiralo memoriju, nije historiziralo Ego autora, nije se upuštalo ni u kakve introspekcije. Svi su njegovi slikarski rukopisi, a evidentirano ih je, do 1980, barem sedam, bili posvećeni onome Sada u kojemu prebiva goli Prezent. U dugom nizu takvih očitovanja svaka je od slika materijalizacija onoga Sada , koje u sebi nose različiti trenuci. Jučerašnjim Sada obilježavam ono Sada što je, prošavši, ustupilo mjesto današnjem Sada, tj. današnjoj slici. Drugim riječima: dok gledam što je jučer naslikano, gledam Sada , koje je prošlo. To, dakle, ondašnje Sada nije više aktualno, nego je prošlosno Sada ; realno, ono je i svjetsko i Kulmerovo Onda . Niz ili lanac tih negdašnjih Sada -trenutaka (od 1957. do, recimo, 1960) pretvori se, u ustroju, koji je ovisan o našoj percepciji vremena kao prostora, u kronologiju uzastopnih dan-po-dan slika, u kronologiju susljednih Sada - trenutaka, stoga i u kronologiziranu povijest njegove apstrakcije. To je povijest danâ koliko i slikâ; povijest kojoj autor -u razdoblju koje apostrofiramo -ne pridonosi tematskim (sadržajnim) historiziranjem, nego pukom egzistencijom: trpeći hod vremena.
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
