|
prethodna
II.
Godine 1955. Kulmeru istječe desetgodišnja, neobjavljena “kazna”: dobio je putovnicu, smije u svijet. Osmjehnula mu se sreća: dvomjesečna stipendija za Pariz upotpunila mu je osjećaj zbiljske slobode. To je vrijeme burnih likovnih događanja: mlado i novo, pomalo, osvaja prostor. U Zagrebu se te, 1955. održava Izložba petorice (Stančić-Vaništa-Ivančić-Michieli-Kožarić); na pozornici ZDK prikazuju se Pirandellovi Sicilijanski limuni , sa scenografijom Ede Murtića (u režiji Koste Spaića). U Muzeju za umjetnost i obrt Antun Motika izlaže svoja stakla, crteže i keramike. Ugasila se, na žalost, Akademija primijenjenih umjetnosti. Svoju je prvu izložbu priredila Gradska galerija suvremene umjetnosti. U Umjetničkom paviljonu izlaže Henry Moore. Godinu prije, u istom su prostoru izložili i slikari iz Majstorske radionice Krste Hegedušića: Dogan, Kalina, Kujundžić, Perić i Kulmer. Borba za novo odvija se kroz “zavjereničke” kružoke, pomoću knjiga i reprodukcija. Tko pronađe publikaciju s dobrim Cézanneom, Matisseom, Vlaminckom, Derainom - ima korak fore . Zaviruje se i u Picassa, ali to je fakultet, do toga treba pješačiti. Odlazak Kulmerov u Pariz - kao klinac šetao je tek po mondenim pistama Azurne obale - bio je ljekovit: kako za nj - čiju je kozmopolitsku dušu već nagrizalo dugo (prisilno) sidrenje na jednome mjestu i to kroz najgore godine “glajhšaltovanja”, pritisaka, direktiva, naloga, neopozivih odluka “u ime naroda”, “u ime građana ove zemlje”, u ime umjetničkog, duhovnog zdravlja, pameti i morala: od 1945. do jučer - tako i za našu likovnu sredinu. Kulmerovo znanje jezika, kultura, sviklost na svijet i nepoznate ljude, dobre manire - sve mu je to otvaralo vrata i omogućavalo potpunije i dublje uvide u izmijenjenu situaciju, izravne kontakte s protagonistima: dobro pa i najbolje korištenje prilika za učenje, informiranje, stvaranje prijateljskih i razmjenskih veza (koje će se poslije višekratno i višestrano koristiti). Imajući u Majstorskoj i svoj drugi dom i krug pravih prijatelja, Kulmer je, zahvaljujući inteligenciji i naobrazbi, znao sugestivno prenijeti štošta od onoga što je vidio, izložiti što je čuo, uvjerljivo objasniti i potkrijepiti teze koje su se izgovarale po intelektualnim okupljalištima i tiskale po časopisima, a koje će tek -u godinama što dolaze - doseći svoj divulgacijski zenit. U tom je smislu, također, njegova uloga bila značajna; utoliko prije što je sebi namijenio zadaću onoga koji otvara prostor (i za druge); zastupajući najradikalnija stajališta, kloneći se kompromisa, izbjegavajući, u pionirsko doba našeg novog moderniteta, kad je to i bilo od najvećeg značenja, svaku dopadljivost, sve kompromise, ugađanja. (Dogan nije bio takav; koliko god da je bio darovit, imao je potrebu za dopadanjem i bio je slab na likovne dosjetke skromna dosega, što su se ponavljale u nedogled. Perić je bio čovjek od talenta, ali plahovit; bavio se više usavršavanjem vještine nego idejama, i pretvarao se u radnika struke; pozicija, koju je radom izborio, učinila ga je moralnim mentorom mladih s Akademije i samo ga je njegov (autentičan) “belcanto”, sklonost prema lijepom i skladnom, kolorističkom i melodijskom, prerano smjestio među klasike o kojima se ne raspravlja. Ipak su, nekolika njegova djela iz 1956/1957. i 1958/1961, i zvučna (koloristička) i bezvučna (mrka, zasićena mrakom i materijom), ostala kao uzorna, uz Kulmerov i Gattinov, za svako naše propitkivanje dubine raskida, osobne žestine i silovitosti, koju je njihov melange informela i tašizma, s elementima akcionog slikarstva, zapravo tražio. Ostao je još Kalina: educiran slikar, muževne ali - gdjekad - i posuđene geste, koji je lako upijao ponuđene kretnje, rješenja ili poetike (Murtić, Vedova), a teže ih se oslobađao.
Ugrožavale su ga narudžbe; nagrizale mu karakter, vodile ga u kompromise, ali se -od zgode do zgode - oslobađao pogibelji, otresao to sa sebe i bio spreman za borbu u pravoj areni. Kolaži iz šezdesetih danas su njegovi cavalli di battaglia i lijep doseg hrvatske umjetnosti te epohe. Šezdesete su godine bile te u kojima su se elaborirale novine što ih je donio informal , pomak od estetskog prema egzistencijalnom utemeljenju umjetnosti i tranfer pozornosti s djela na djelovanje te se aktivirali i drugi izvori (New York) i druge tendencije -osobito geometrijska i kinetička nastojanja naporedo uz američki, apstraktni neoekspresionizam, tzv. gestualno slikarstvo - u preplitanju s domaćom tradicijom modernizma (eventualno: Vidović, Tartaglia, Uzelac, Junek).
Jedna je od zvijezda toga kompleksnog, ali i zanimljivog vremena bio, neprijeporno, Edo Murtić, kojega su izazovi upućivani konvencionalnome ukusu, ali i snaga i sposobnost da se izbori za svoja stajališta, učinile “gromobranom” mladih. On je postupno osvajao publiku, ali onime što su im i drugi naši modernisti u pedesetima znali ponuditi: to je, bila neka polufigurativna poetika (kao uvod u apstrakciju), s citatima više ili manje prikrivenih predmeta, gdjekad mletački skladnih boja (Santomaso). Murtić je, kao vodeći kolorist među njima, bez Kulmerove učenosti, dubine i širine znanja, ali s instinktom slikara od rase i s vanrednom tehničkom spremom, sve postizao s lakoćom i uživanjem u poslu. Njegova su djela publiku odbijala svojom “nerazumljivošću” i modernošću, a privlačila hedonizmom i energijom kojom su zračila poput interieurskoga Sunca. U tome društvu, među prvacima poratnog modernizma, Murtić i Kulmer odskaču brzinom, energetskim potencijalom i određenim tipom “neodgovorne” osobnosti, kojoj je glavna odlika da ne robuje samoj sebi, da ne mitizira i ne ritualizira svoj konzekventni Ego , nego stimulira - i na osnovu dragocjena Picassova primjera! - nestalnost, mijenu, bijeg od sebe (kad Ja počne pokazivati namjere da se institucionalizira, da zarobi biće, da ga podvrgne sustavu već prije pronađenih znakova). I to je, vrlo vjerojatno, osnova mnogih potonjih nesporazuma s kritikom i znalcima. Pitali smo se, ne jednom, pred odličnim njihovim slikama: a gdje su autori? Gubila se crta osobnosti, trag dosljednoga razvijanja autorske, specifične - tematske i tehničke - materijalizacije, trag identiteta. Ili smo ga i dalje, kao da Picassa nije ni bilo, tražili na krivom mjestu? Trebalo je vremena da Murtić i Kulmer uzmognu, mimo svih navada, pokazati da osoba ne mora biti nužno imobilna i da se - osobito: moderna osobnost - može ostvarivati i u nizovima akrobatskih premeta, salta, vijaka (itd.) upravo kao takva osobnost: hlapljiva, podložna mijenama, sa sto lica i naličja, ali i bogata, inventivna, kojiput i razmetljiva, bujna, “barokna”, produktivna. Model konzekventnosti ima, dakako, dužu praksu -postao je stereotip, mjera; i nije to samo u očima promatrača (publike), nego i važnih protagonista: Šime je Perić, primjerice, jedan od autora, koji sustavno razrađuje, varira, interpretira i reinterpretira, elemente vlastita polazišta: onaj primordijalni “materijal”, fizički i psihološki, koji su mu geni, škola, vanškolski odgoj, socijalno okružje, artistička sredina te vlastite mogućnosti - u neponovljivo zamršenoj strukturi -stavili na raspolaganje. Takav Perić bolje ispunja očekivanja (tradicijske) personalnosti; Kulmer, pak, gotovo da nema konkurencije, kad je riječ o novom tipu autorstva.
Izvan tog kruga: Prica, Dulčić, Knifer, Ivančić i Stančić, da spomenemo samo neke, evoluiraju, tj. mijenjaju se, kroz godine, prema tradicijskome predlošku; Kalina ne, Seder ne, Kožarić ne. Ne treba ići ad absurdum : i jedna i druga teza još stoje i, zacijelo će, još stajati. Nije mi cilj jednu kompromitirati, a drugu osnažiti. Treba tek zapaziti da se jedna ustaljena predočba, barem u nekolikim primjerima, počela mijenjati i da će se, s vremenom -sudeći prema mnogim znakovima -mijenjati i dalje. Sužavanje podnice tradicijskog modela osobnosti kao osobne konzekventnosti ne najavljuje još, koliko ja mogu procijeniti, nestanak i smrt takvih personalnosti. Mislim, da je riječ o iskonskom, vjerojatno i urođenom svojstvu, koje se - među različitim psihološkim tipovima ljudi - javlja oduvijek i koje će se javljati uvijek
-kao i ono drugo; s time, što je ovo drugo, možda, bilo potiskivano, manje uvažavano pa i manje primjereno monoteističkim projekcijama; dočim one ateističke, politeističke, animistike i druge ne bi trebale imati takvih problema i ne bi se nipošto, morale pitati: koja je od tih dviju koncepcija osobnosti ona prava. Kulmer je, razvijajući se kako je htio, navalio na svoja pleća velik teret. Kako je vrijeme prolazilo tako se, postupno, otkrivalo da su pleća izdržala.
Iz svijeta mrtvih priroda i krajolika, u kojemu se osjećala impresijska podloga, i postupno se javljala modernija zamisao -ne odveć energična, nego suptilna i oprezna zamisao u kojoj su se točkice rastočenog impresijskog kista spajale i proširivale u slobodne (a ne ravnomjerne) mrlje živih boja i na kojima se raspoznavao slobodni, lebdeći, indikacijski crtež - nipošto deskriptivan, nipošto detaljistički - uskočio je Kulmer, nakon dvogodišnje pripreme, pravo u informalne teksture, materički iznimno bogate, tonski i koloristički (istodobno!) vrlo kompleksne, reljefne i, zato, taktilne kao da ih gradi za slijepce. Ništa zato što su ti slijepci, zapravo bili “slijepci”, pa im je i kraj zdravih očiju trebao još i Tomin prst. Iluzija, koju prst stvara ista je kao i ona biblijska: dok duh još ništa ne razabire - prst pronalazi reljef, tvar, concretum . Pronalazi Svijet. Razumije li ga? Treba li pitati? Ali, kad se udalji s mjesta gdje je obavio svoj znameniti pokus i kada dođe među svoje i sebi slične neće reći da ondje nema ničega. Reći će, možda s oklijevanjem, no ipak: Nešto sam našao. Nešto jest .
(odlomak)
prethodna
|
 |
|
Na vrh stranice
