Izložba otvorena: od 22. lipnja do 19. kolovoza 2007.

Smije li se uopće, uz zlatne slike Jurja Plančića, spominjati smrt , apostrofirati smrtno ? Kritičar pozitivist naveo bi, zacijelo, brojne dokaze, pozivajući se na ikoničku inventuru reprezentativnih djela, kako smrti kao lika, simbola, teme ili konotativnog sadržaja u slikarevu opusu jednostavno nema. Bistro je i trijezno oko u njemu ne vidi. Spekulaciji skloniji procjenitelj ne bi morao ni razmotriti slike da u njima nađe figure, maske ili otiske smrti. Mogao bi razmišljati ovako: Plančić je rođen u listopadu 1899, a umro u kolovozu 1930. U Parizu, gdje -isprva kao stipendist francuske vlade -obitava od studenoga 1926, definirao je svoj slikarski jezik, skladao svoju paletu, katalogizirao svoje sadržaje, razvio specifičan grafizam: hitar, lagan, melodičan crtež, ukratko svoj stil -nekim iznenadnim obasjanjem, gotovo čudom, ujesen godine 1928. To znači da je od toga trena pa do smrti naslikao, prema suvremenoj evidenciji , oko 75 djela; uglavnom visoke i najviše vrijednosti. Egzaktno, zadnje razdoblje njegova rada počinje u rujnu 1928. kad mu je utočište, nakon skupog Pariza, pružio relativno udaljeni, ali znatno jeftiniji Rosny sous Bois. Tri mjeseca te 1928, zatim dvanaest mjeseci sljedeće 1929. i još četiri prva mjeseca 1930. tijekom kojih je, prije odlaska u bolnicu, još intenzivno slikao, učine od papirnate tri godine (1928-1929-1930) tek realnih devetnaest mjeseci ili godinu i pô dana. Jednostavnom računskom operacijom saznajemo da je, u zadnjim mjesecima preostaloga života, “izbacivao” iz sebe četiri slike mjesečno ili sliku tjedno, a sve to vrijeme kao težak bolesnik, upravo: kao na smrt bolestan čovjek.

Što ga je tjeralo da radi takvim tempom? Je li, možda, tempo sâm bio neki znak, indikacija nečega? Plančić je kao romantični pasatist ustrajno tragao za svjetlom u egzistencijalnome tunelu. Rijetko ga je nalazio; a kako se od rijetke sreće i čestih nesreća teško živi bio je prisiljen izmišljati svoje arkadijsko sunce; dijelom ga i vaditi iz sjećanja, imaginativno preseljavati na Sjever. Nije to, dakako, bilo samo Sunce, nego i pun život: s morem, ribarima, procesijama i feštama, s ljubavnicima, djecom, pjesmom, bocama vina i košarama voća, kašetama ribe, s vegetacijom proljeća, ljeta i rane (ljetne!) jeseni. Slikar je, vrijedi naglasiti, bio čovjek koji čeka čudo . O tome je ostavio -u dnevniku i pismima -mnogo potvrda. Je li bila riječ o nekom obećanju ili najavi? Proroštvu ili žudnji? Možda je to bilo nepouzdano, varljivo čudo spasa , koje -poput fatamorgane -iskrsava pred očima izgubljenih u pustinji?

Ne ćemo ovdje ulaziti u složena, nerijetko i nesaglediva pitanja vjere i ufanja (kako su govorili naši stari), no on je, na svoj način, čitao i prevodio znakove, koji su se oko njega množili: “…put kojim sam hodao bio je trnovit, prepun svakojakih poteškoća i čim je muka bila jača, tim sam više vjerovao u čudo koje sam očekivao i u koje sam svakog dana sve više vjerovao.” Na drugom mjestu, opisujući kako je neka izgledna prilika razgalila njegovo i Toničino srce, Plančić bilježi: “Rekoh joj: 'Čudo počimlje!'” U veljači 1929. u svoj je Dnevnik upisao zadnju rečenicu. Ona glasi: “Čudo se počelo ponovno zbivati!”.

Plančić je bio zanesenjak, možda vidovit i, svakako, opijen svojim poslom. (Izbjegavam reći nadahnut premda je očito da u toj riječi nema ničega pretjeranog, ničega lažnog.) No još je nešto tu posrijedi što određuje ritam zrenja i zgotovljavanja njegovih slika. Neobično bi (tek zbog pitome vedrine i neodoljiva hedonizma u njima) bilo reći da mu Smrt ubrzava ruku, da mu određuje tempo, a ipak -nema dvojbe da je bilo baš tako. Radio je u nekoj vrsti transa kao svi koje požuruje skori kraj (v. Račić, Kraljević, Modigliani, Boccioni, Gruber, Macke, a onda i A.B. Šimić, Sudeta, Donadini, Kamov, Apollinaire, Radiguet, Gozzano, Corazzini…). Nije riječ o metafizičkim spekulacijama; naprotiv, vjerujem da su u pitanju realni impulsi koje tijelo načeto bolešću (ili čak bolešću koja će doći) nervozno emitira: Brže! Ne počivaj! Iskoristi čas! Kao da se u biću takve osobe sukobljuju dva proturječna nagona, dvije suprotstavljene težnje, dva oprečna cilja: žrtvovati sve, da bi se opstalo u djelu i žrtvovati djelo, da bi se živjelo. Ako je prvi kazivao: Brže! drugi je šaptao: Odmori se! Ne hitaj! Štedi svoje nejake snage! Jedan je glas poticaja: glas krvi. Drugi je glas povlačenja: glas razbora. Umjetnik, zapravo, ne izabire. U njegovu svijetu ne vrijedi pravilo slikati (pisati) kao što živiš , nego drugo: živjeti kao što slikaš (pišeš) jer djelo nije puki preslik zbilje, a zbilja jest i stvarna i “duševna opstojnost”. Ulažući u slike zadnje svoje snage Plančić se nije hotice ubijao; tome nasuprot, gradio je drugi, imaginarni svijet (život), indikativno rasterećen muke: svijet vedrine, jedar, zdrav i svijetao u kojemu će slikar spoznati nepropadljivoga sebe. Zahtjevi koje preda nj stavlja smrtna pogibelj nisu mali: jer djelo koje živi samo je ono u kojemu se potvrđuje puna osobnost slikareva -specifičan, neponovljiv svijet srca, uma i ruke harmoniziranih u jednu i jedinstvenu volju. Ono podrazumijeva i sklad memorije i mašte, vlastitu ikoniku, individualnu tehniku i samosvojan temperament, osoban kolorit i duktus (rukopis).

U eseju Duša i smrt Jung je izrazio svoju punu uvjerenost u to da se (i) “priroda (…) priprema za smrt.” Razmatrajući (hipotetično) sanjarenja mladog i starijeg čovjeka on o mladom zaključuje: “…daleko najveći dio fantazija sastoji se od anticipacija. Stoga su fantazije velikim dijelom pripremne radnje ili psihička uvježbavanja usmjerena prema stanovitim budućim realnostima.” Kad bismo, kaže Jung, ispitali s jednakom pozornošću sanjarije starije osobe “onda bismo zbog gledanja unazad našli veći broj slika sjećanja nego kod mladog čovjeka, ali kraj toga i iznenađujuće velik broj anticipacija budućnosti, uključivši i smrt.

nastavak

Copyright © 2004.-2007. Adris grupa d.d. Sva prava pridržana. Pravne napomene i politika privatnosti.