|
prethodna
S teretom godina razmišljanja o smrti umnažaju se u začuđujućoj mjeri. Stariji se čovjek nolens-volens priprema za smrt. Zbog toga sam mišljenja da se već sama priroda brine za pripremu kraja. Pritom je objektivno svejedno što o tome misli individulana svijest. Ali subjektivno je golema razlika prema tome drži li svijest korak s dušom ili pak čvrsto prianja uz mišljenje koje srce ne pozna.” Tome slijedi zaključak: “Prema pravilu bliski kraj su karakterizirali oni simboli s kojima se u normalnom životu najavljuju psihološke promjene stanja, naime simboli ponovnoga rađanja kao i promjene mjesta, putovanja i slično. (…) Umiranje, dakle, započinje mnogo prije stvarne smrti.” Izvrsna, upravo duboka zapažanja Jungova trebalo bi orijentirati prema Plančiću. Prva (naša) primjedba išla bi za tim da se povuče -nakon one jungovske: snatrenja mlađeg čovjeka - snatrenja starijeg čovjeka - još jedna (relativistička) distinkcijska crta. Nalazim, naime, da u snovima mlade osobe treba ustanoviti specifičnosti snova zdrave i snova (tjelesno) teško bolesne osobe. Upravo u smislu onih razlika koje se, na sadržajnoj razini, očituju u sanjarijama (Jungovih) mladih i (Jungovih) starih snivača treba ustanoviti da će mlada (tjelesno) teško bolesna osoba, poticana uznemirujućim signalima bolesti, pokazivati više sličnosti sa zdravom starijom osobom, nego sa zdravim vršnjakom. Zdrav stariji ispitanik premeće u svojim snovima slike i simbole kraja (svršetka) kojemu, zastalno, ide. Što je teška, pogibeljna bolest nego ubrzano primicanje kraja, ubrzano starenje? Budući da je riječ o izvanrednom stanju (koje nije rijetkost, ali je, još manje, redovita pojava) možemo s pravom pretpostaviti da će reakcije mladog, a već starog snivača biti burne; on je star po najavama bliskog kraja, no i mlad po tek započetom svome putu. Neprirodna približenost tako proturječnih stanja u dramatično reduciranu vremenu proizvodi konvulzije koje se kao takve i manifestiraju ako, pak, Nesvjesno umjetnika ne uspije proizvesti transfer nepovoljnih znakova u utješan, kompenzativan simbolski jezik. On ga ne će spasiti, ali će olakšati stanje bolesniku-slikaru: samo umjetnost može živjeti od tlapnji, od iluzija, od aktualizacija (evokacija) prošlog, od neizgledne budućnosti i -utoliko ukoliko bolest pospješuje stvaranje kompenzativnog jezika -od Smrti same. Pregled žanrovskih očitovanja ne otkriva u Plančića ništa naročito indikativno: tu su krajolici, vedute, figuralne kompozicije, cvijeća, aktovi i poluaktovi, mrtve prirode i jedan novozavjetni motiv -sve u duhu ikonološke tradicije. Među figuralnim kompozicijama susrećemo pastorale, procesije, ribarske i ribarsko-lučke prizore. To je, zaista, sve. Ali pogled kroz zastor konvencijâ otkriva drugu sliku: ponajprije, tematsko-prostorna i događajna realnost svedena je na minimum; drugo, prevladavaju idealne, nestvarne scene u arkadijskoj inscenaciji: raspusne, bakanalske svečanosti pod suncem juga što se čine kao plaidoyer za slobodnu ljubav. Među isprepletenim ljubavnicima trčkaraju djeca i psi, netko prebire po gitari, mlade majke doje nejačad, nitko ni o čemu zlo ne misli, sve je svačije, nema pudarâ, lugarâ, nadzornikâ, čuvarâ javnoga reda; nema na cijelom obzoru ni jednog kišnog oblaka. Toči se vino, stabla i košare puni su zrelih plodova, sve su žene (giorgioneovski, manetovski) obnažene: teče vrijeme bez vremena, bez briga i predrasuda, posvećeno uživanju u ljepoti. Svaka nam slika govori: Et in Arcadia ego . No kako je doista izgledao njegov svijet u to doba, do pod sam kraj života, svjedoče najbolje Dnevnik i višegodišnja teška borba za puko preživljavanje. U slike, međutim, surovu zbilju svakidašnjice nipošto nije propuštao. Njegov je umor bolesnika tražio odmorište i on ga je stvorio: bila su to mjesta besprizivne ljepote, dijelom izmaštana, a dijelom izvučena iz mnogobrojnih pretinaca memorije: hvarsko hrvatske i pariško francuske. U snohvaticama miješali su se elementi jednoga i drugoga kako bi nastala nova, arkadijska stvarnost, novi zavičaj. Novi zavičaj krije u sebi baš one predsmrtne simbole o kojima je govorio Jung: ideju ponovnog rođenja (koje u sebi znači mogućnost ispravljanja dotadašnje krive putanje), izmjene mjesta (pa su nove pozicije zaštitno neprepoznatljive), putovanja , odlaska (koje omogućuju puti, kočije, auta, bracere s dignutim jedrima, teglenice i remorkeri, a (neizravno) ilustriraju dječaci u trku, ptice u lijetu, zastave na vjetru). Kad govorimo o pomiješanim svjetovima novoga zavičaja imamo na umu starigradske leute (svakom je Plančić, uz registarski lučki broj, dopisao i jedno veliko S ) i francuske dnevne novine (čest rekvizit u mrtvim prirodama); dalmatinske primorske kuće s balaturama i konobama i ribare odjevene bar malo na francusku (bretonsku), s kapama i maramama kakve se u nas nisu nosile. U motivima rada prepoznajem naš kontekst (izvlačenje mreža, soljenje srdela, prenašanje kašeta), dok u ladanjskim sadržajima, slobodnim ljubavnim prizorima, u glazbenim sekvencama (s pjevačima i sviračima gitare i harmonike) Francuska preteže usuprot patrijarhalnoj Dalmaciji (čak i Plančićeva doba). Zato će u vanrednoj, svjetlom prodahnutoj Procesiji (1929) naše bracere iskititi jarbole s francuskim i jugoslavenskim trobojnicama. (Hrvatske se tada na brodima nisu isticale.) U pastoralama i mrtvim prirodama raspoznajemo samo voće koje nalazimo i u Dalmaciji: jabuke, kruške, grožđe; nikad ništa egzotičnog (čega je u kolonijalnoj Francuskoj bilo u izobilju). Isto je s ribama: na stolu ribareva sina samo je ono što je i sâm vadio iz mreže: srdela, skuša, trlja, ušata, knez… Po stolu se prospe koja dagnja i to je sve: ničega riječnog, ničega specifično atlanskog. U aktovima baš i nema našeg rasnog tipa žene; a mislim ni francuskog. U tipologiji se njegovih modela dade iščitati jedna druga utjecajna sfera: flamanska. Kad bi baš htio personalizirati rekao bih da je i Plančić kao modelku angažirao (Rubensovu) bujnu Helenu Fourment, oblu i raskošnu - kao da ga mori glad. Ali ne treba smetnuti s uma da je riječ o stvaranju nove realnosti , novoga svijeta za novi početak. Kermes sa slika nije nikad sašao u njegov realni život.
Zaključujem: ako su “fantazije(…) psihička uvježbavanja usmjerena na stanovite buduće realnosti” onda je i “Helena Fourment” samo slikarska fantazija, štoviše vježba drugog života. Sada nam je dužnost istražiti kako su Plančićeve “zlatne sanje” ili slike “u zlatu okupane” , kako su prizori iz “izmišljene Arkadije” koje “čuvaju idiličnost i nevinost nekog prirodnog, a opet poetiziranog života” mogle nastati kao njegova nesvjesna usmjerenja prema “budućim realnostima”?
Gamulin, prvi ozbiljni istraživač fenomena Plančić, koji je već u ranim pedesetim godinama došao do niza i danas relevantnih zaključaka, tumači kako Plančićev pariški opus nudi neke asocijacije “na naše južne predjele i oblike”, no primjećuje da je to, ipak, “uzdignuto u neki drugi maštoviti svijet”. Štoviše, reći će kritičar - znakovito depersonalizirajući opis da je “lirska mašta (…) stvarala (…) na tim arkadijskim prizorima iz sebe same , iz sjećanja i domišljaja, taj drugi svijet(…)”. Ne mogu odoljeti a da, prije nastavka svojih razglabanja, ne navedem i dio završne rečenice iz Gamulinove monografije: “…slike Jurja Plančića poslije njegove /su/ smrti tek počele živjeti tihim životom muzeja i galerija, koji je vječan kao slika sna, što se zaustavio…”.
Nema dvojbe: svi su tumači Plančića -od Grge Gamulina, Vladislava Kušana i Krune Prijatelja do današnjih -suglasni oko toga da je njegovo slikarstvo neutažena sanjarija o sreći, da je idealizacija i slavlje života koji mu izmiče naočigled. Gdjekad će se arkadijska i watteauovska idila prometnuti u pravu, senzualnu i vedru orgiju pokazujući još uvjerljivije da je taj čedni i stidljivi mladi čovjek - do smrti odan svojoj jedinoj ljubavi - bivao nesvjesno vođen kompenzativnim kompleksima. Vladislav Kušan dokučio je okom poznavatelja ljudske duše da se iza slikareve obijesne pustopašnosti razabire “prigušeni vapaj za srećom”. Kušan je, inače, s puno spisateljske sreće i kritičarske intuicije proniknuo u svijet Plančićevih supstitucijâ: “Plančić evocira ljupku atmosferu francuskog rokokoa da bi budan mogao malo snivati o sreći, o nekoj izmišljenoj Arkadiji koja se, vjerojatno, nalazi nadomak našeg Jadrana(…)”. Nekoliko redaka dalje njegova misao postaje još preciznija; on pronalazi motiv Plančićevih evokacija: “Taj napaćeni grudobolnik željan radosti i ćutilnih naslada mutno predosjeća da mu je mladu umrijeti . I on se tješi tlapnjama, vrluda izmaštanim krajolicima, boravi u svijetu svoje uobrazilije.”
Ovdje je već jasno percipiran (mutan) predosjećaj rane (brze) smrti kao stimulator raspusnih - neumjerenih - slika mašte. Odavde se, opet, vraćamo Jungu; ta ne bismo li (i) ovo mogli dovesti u vezu s njegovim pripremama za smrt ? No Jung, također, spominje anticipacije kao značajan dio fantazija o budućem . Dakako, da je teško, ako nismo pripremljeni za zahtjevan govor psihologa kulture, povezivati kategorije arkadijskog, bakanalijskog, kermesovskog, rokokoidnog s kategorijom letalnog. Međutim, za čovjeka koji vjeruje, smrt je samo početak novoga života. (Jung će to reći ovako: “Kao što putanja metka završava na cilju, tako i život nalazi svoj kraj u smrti, koja je, prema tome, cilj cijeloga života. Čak su i njegov uspon i njegov vrhunac samo stupnjevi i sredstva da se postigne cilj, naime smrt (…). Smijem barem spomenuti da consensus gentium ima izričita shvaćanja o smrti, koja se jasno iskazuje u svim velikim religijama svijeta. Čak se može tvrditi da je većina ovih religija kompliciran sustav priprema smrti, i to u takvoj mjeri da život doista, u smislu moje gornje paradoksalne formule, ne znači ništa drugo do pripremu za završni cilj, smrt. Za obe najveće žive religije, kršćanstvo i budizam, smisao se postojanja ispunja u njegovu kraju.” U mašti nebrojenih naraštaja kršćana pošten, pravdoljubiv i mukotrpan život na ovome svijetu bit će nagrađen boljim životom na onome svijetu. Jesam li pretjerao kad sam Pastoralu , Scene champetre , Na obali , Počinak , Ljuljačku (sve iz 1929), Nedjelju na selu (1930) shvatio kao prizore iz takvog (imaginativnog) plančićevskog Raja? Ne bih rekao: pa i druge njegove slike poput Procesije (1929) ili Proljeća (1930) doimlju se poput prizora iz Edena, koji su zauzeli njegovi pučani ili, barem, kao anticipacije Raja. Mrtve prirode (1929, 1930) doživljavamo ako ne kao pogled na rajske stolove, a ono kao iluzije (rajskoga) obilja. Pa i sve drugo što je naslikao u tih koliko slatkih ( douce ) toliko i gorkih ( amere ) 19 mjeseci stvaranja svoje umjetnosti -svoga slikarstva -i rastajanja sa životom bilo je i ostalo izrazom nostalgije za propuštenim i čežnje za nedosegnutim. Na kraju, iskazana nostalgija i oblikovana čežnja stvore iluziju ispunjene sreće (samo što sretnik zauvijek iščezne).
Za razliku od Baudelaireovih Les Paradis artificiels , u Plančića ništa nije umjetno, ali ni posjedovano. Sve je tek sjećanje ili žudnja: nema opredmećenog, postoji tek doživljajno. Što ga je život više tištio Plančić se odanije prepuštao Dobru: dobrim mislima, dobrim snovima, sreći skromne svakidašnje dobrote, prizivajući svijet u kojemu je svima dobro, gdje su svi ravnopravni, gdje za sve ima kruha i radosti, glazbe i zelene trave, gdje se svi vole. Ljubav je poticajna energija Dobra i pravo je čudo kako je kist koji se gasi, u ruci koja pada, mogao zapaliti, ražariti i u nebo dići tolike -neugasive - njezine krijesove.
(odlomak) lipanj 2007.
prethodna
|
 |
|
Na vrh stranice
