|
Izložba otvorena: od 23. srpnja do 20. rujna 2004.
RAČIĆ ILI DJEČAŠTVO GENIJA
Josip Račić bio je i ostao najvećom zagonetkom hrvatske moderne umjetnosti. Gotovo da je to nepristojno izgovoriti kad se zna da su o njemu svjedočili Božo Lovrić, Josip Kosor, Vladimir Becić, Ljubo Babić, Miroslav Krleža, Slavko Batušić, Vladislav Kušan i toliki drugi - sve do Matka Peića, Miljenka Stančića i Josipa Vanište. No, odmah nam je reći da se tako sjajni opservatori i osjetljivi pisci poput potonje dvojice i ne bave Račićem i njegovim djelom kao povjesničari (hrvatske) umjetnosti: ne posvećuju se cjelini opusa, ne traže mu i ne ispituju kontekst, nego svoju pozornost upravljaju ovom ili onom segmentu, pojedinoj slici, slutnji, putnom (Pariz!) ili nekom drugom poticaju. Snimci su detalja izoštreni, gdjekad lucidni; napose u Vanište, koji Račiću odaje tihu - a tako rječitu - počast riječju, tonom i crtom prevodeći u srebrenkasti trag olovke Račićevu figuru “lijepe gospođice” - kako će je sâm opisati u jednom pismu - što je, u našoj literaturi, ostala zabilježena kao Gospođa s modrim šeširom, Gospođa u sivom, Dama u sivom, Gospođica s modrim šeširom, Djevojka u bijelom, Gospođica u sivom, Djevojka u kariranom kostimu, Žena s kariranom suknjom i tko zna kako još, svjedočeći kako u Hrvata nema konsenzusa ni o čemu, pa ni o bojama.
U svim važnijim tekstovima o Račiću osjeća se, kao bitna, snažna romantičarska intonacija na crti siromaštva, nesporazuma s društvom, životnih nedaća, prerane smrti, prekinutog djela - upravo onako kako je to kodificirala literatura i glazba XIX. stoljeća: Scenes de la vie de boheme Henryja Murgera i La boheme Giacoma Puccinija. Kroz tu nam se spoznaju otkriva da je ponajznatnijim našim piscima o Račiću i njegovoj umjetnosti bilo barem toliko stalo do naznačavanja legendarnih dimenzija “slučaja Račić” i njegova uklapanja u čvrstu, odavno postojeću mitsku shemu - koliko im je bilo i do stvarnoga Račića.
Učini li se nekome, da ovdje kazujemo da su isti ljudi, u istim tekstovima, htjeli i stereotipnog i realnog Račića, nećemo oponirati, nego ćemo, pojašnjavajući, izreći tek to da su i mitizacija glavnoga lika i realističnost njegova orisa bile - doduše: proturječne - no podjenako realne težnje pisaca Račićeva doba. Mitizirati neke sadržaje prema provjerenoj shemi (kako bi romaneskna konstrukcija uzmogla ideološki funkcionirati) bijaše legitimno - dakle i realno - nastojanje u krugovima ideologa romantizma, simbolizma i Art Nouveaua. Realističko oslikavanje, bilježenje i portretiranje bila je već udomaćena tehnika - i metoda - u umjetnosti realista (verista) i naturalista. Ne možemo zanemariti ni karakteristične “mikseve” romantizma i realizma, kakve su spravljali ne samo pisci s hrvatske periferije kao Ante Kovačić, nego i vodeći prozaici epohe: kao Emile Zola u romanu Djelo (s intencijom da se u liku Claudea Lantiera prepozna Paul Cézanne). Bilo je, dakako, i prethodnika (kao što pokazuje Balzacovo Nepoznato remek-djelo). Trebalo je, dakle, biti pragmatičan: nekoga se - interpretacijom - moglo ukorijeniti u artističku hijerarhiju (nomenklaturu) na ovaj i na onaj način. Samo što mitologemi počivaju na cijelom nizu “poravnavanja”, prilagodbi, svođenja individualnih predložaka na zajednički nazivnik, adaptacijâ pa mitologizirane predočbe prestaju funkcionirati kao realnosne slike i pretvaraju se u tipove, uzorke, modele i simulacije prilikâ.
U stoljeću populizma i demokracije kao društvenog ideala - potkraj kojega je stoljeća Račić i bio rođen - bili su, također, rođeni i svi najveći pronositelji mita o Račiću: Lovrić, Kosor, Becić, Babić i Krleža. U to se doba likovnim, književnim i glazbenim umjetnicima-proleterima odavala počast kao borcima palim u borbi za socijalnu pravdu i artističke ideale. U skladu s novim društveno-političkim poimanjem - a u godinama bujanja sufražetskih i feminističkih pokreta - takav će (mitski) junak postati - nedokučiv, darovit i nezbrinut - miljenik inteligentnih i sućutnih žena pa se i na taj način rehabilitira ženstvo kao senzibilniji dio društvenoga krajolika i afirmira novi stereotip Tješiteljice i Pomoćnice. Europska umjetnost, od romantizma pa do dekadencije Art Nouveaua, vrvi takvim likovima, a kroz scenarije borbe i uspona neshvaćenog, a nadahnutog Umjetnika - kojiput i Genija - hvali se i uzvisuje žensko srce i ženska intuicija. Često je taj lik zemaljskog anđela bio modeliran od materijala s društvenog dna, kao i lik Slikara e da bi kontrast između podrijetla i statusa tih likova-tipova i intuiranoga Dobra bio što dramatičniji, a samim tim i što uočljiviji.
I prvi naši pisci o Račiću - izvjestitelji, dramatičari, slikari kritičari - slijede taj model. Spominju se, s više ili manje jasnim aluzijama plemenite i blagonaklone žene: kćerka vlasnika jednog vegetarijanskog restorana, jedna djevojka iz bankarske obitelji, dobrohotna Zagrepčanka, koja mu pomaže u Parizu i, kao (zakašnjela) glasnica Dobre budućnosti, njezina bogata prijateljica što mu je trebala postati zaštitnicom... Sve mu pomažu ili nastoje pomoći - uz suglasnost ili protimbu svojih bližnjih - stavljajući mu na raspolaganje svoje tijelo (kao modeli), svoje dobro srce (kao paziteljice), svoje bogatstvo (kao mecenatkinje). (Brat jedne od njih upućivao je Račiću takve prijetnje, da je čak i Becić, Račiću najbliži drug, dvojio nije li on u Pariz, zapravo, pobjegao. Ali to je već priča o Nasilniku, kojemu ni srodstvo s plemenitom sestrom nije moglo pomoći. Da je, kojim slučajem, bila riječ o liku iz opere zvao bi se Sparafucile.)
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
