prethodna

Sve su to i zbiljske i mitizirane žene Račićeva života. Ali onu Odsutnu, koja je, rekao bih, najdublje utjecala na njegovu psihu, koja je oblikovala njegovu zatvorenost, koja je svojim nestankom ostavila duboku prazninu i usadila u nj osjećaj nezalječive osamljenosti, prerano umrlu majku - jedva da itko i spominje. S obzirom na tu činjenicu teško je i povjerovati da svi ti, inače obrazovani, naši pisci poligloti, nagnuti, da tako kažem, na njemačku stranu, žive u Freudovo doba, gluhi za tako dojmljiv detalj iz slikareva djetinjstva.

Bolest je - kobna kao tuberkuloza, mračna kao sifilis - još jedan mitski element dramskoga pogona romantizma. Ta je pokora sirotinje, pauperiziranog građanstva i nadobudnih artista iskala danak u krvi. I te, životno otegotne okolnosti te njihov zaključni zbroj - prerano osporena vitalnost, prerano prekinuto Djelo, neopoziva smrt - čine tragiromantičnu auru oko glave literarnoga junaka. Tako se priča, sve do završnog čina kad Smrt preuzima ono što Život nije znao zadržati, odvija prema naracijskome stereotipu, uz snažno naglašavanje Bijede, Usuda, Žene i Smrti. Silna prevaga literarnih elemenata, konvencionalnih modelâ i shemâ raspoznaje se čak i u Krleže. Njegov esej o slikaru, napisan 1928. i otad pretiskivan u više navrata, već i naslovno apostrofira usudno Crno. O smrti slikara Josipa Račića raspravlja Krleža, ¹ nakon što je, kako u svojoj monografiji o slikaru navodi Matko Peić, imao na raspolaganju vrlo obimnu, tada još dostupnu, dokumentarnu građu. Becić je i sam isticao da je Krležu, iz prve ruke, upućivao u slučaj Josipa Račića. No pustimo li na stranu sugestivnost Krležina stila i poneko gorko zapažanje, možemo spokojno zaključiti da smo, iz toga teksta, o Račićevu slikarstvu saznali malo ili ništa, a o njegovoj smrti jedva malo više. Na čemu se onda zasnivala slava tog eseja, koji su na dušak iščitavali naraštaji naše inteligencije? Na utemeljenju mita o jednom mladiću, u mnogočemu još dječaku, u vrijeme beznadnog starenja svih ideala, u vrijeme posustaloga poleta Mladih, u doba nostalgičnoga zaokreta prema klasici i prirodi. Zasnivala se, dakako, i na kontroverznoj privlačnosti polja Smrti, koje Krleža vješto eksploatira. Zasnivala se i na, ponovo modernom, spoznajnom relativizmu, koji je omogućio da se iziđe neozlijeđen iz činjeničnog kaosa: budući da se nije moglo pouzdano ustanoviti ni što je, u času smrti, Račić imao u džepu, kako bi se i moglo očekivati da će biti moguće ustvrditi što je nesretnik nosio u glavi: koju muku, koji mrak ? ² Zasnivala se na prikrivenoj melodrami, koja privlači srca pravednika i sve one, koji bi htjeli da ih se takvima smatra. Žestok i angažiran književni stil lomio je skepsu neodlučnih i zanosio gnjevne, lijeve i mlade. Ispod teškokalibarske retorike ipak su se javljale prve pukotine: “Njegov grob su sigurno već prekopali, a njegova platna govore govorom dvadeset i trogodišnjega groba, kako je teško živjeti u zabitnoj krčmi.” ³ Ono o prekapanju groba poteklo je iz srcolomne magije melodramatičara, iz okretnosti psihologa mase (jednostavnije: demagoga) i njegove sposobnosti da izazove proletersku (Siromašak!), umjetničku (Slikar!) i domovinsku (Hrvat pod pariškom zemljom) suzu. Ima nečeg nekrofilskog u tvrdnji da Račićeva platna govore govorom groba i, isto tako, nečeg neodgovornog, posve proizvoljnog. Krleži je, dok je pisao, bilo poznato da je Račićeva smrt nastupila naglo, incidentno i da se njegova djela, nastala u radosti pariškoga boravka, ni na koji način nisu mogla dovoditi u vezu s njegovom smrću. Je li, možda, o toj smrti - na ikoji način - referirao čarobni, srebreni Pariz Pont des Artsa ? Ili niz pariških veduta u tehnici akvarela, od kojih neke, odvažno - upravo: kinematično - kadrirane, znače krunu njegova opusa? Nema u njima smrti - ma koliko je Krleža htio vidjeti - i ne govori iz njih nikakav grob, nego fino, osjetljivo oko i sigurna ruka živoga slikara i prati se, u izrezima i redukcijama sadržaja, bujanje jedne izrazito slikarske inteligencije, koja uključuje i suptilnu harmonizaciju osjetilâ, a isto tako koristi - kao energetski izvor - snažne impulse emocija. Ne govore nam Račićeva platna, ponajmanje ona francuska, ni o tome “kako je teško živjeti u zabitnoj krčmi” jer studirati u Münchenu, raditi u Berlinu i slikati u Parizu nipošto ne znači “živjeti u zabitnoj krčmi”. Čak i ako je ta neshvatljiva Krležina rečenica samo aludirala na Račićevo teško djetinjstvo i neprestanu borbu za opstanak - a znamo da nije - ne bi se moglo tako olako rabiti opake sintagme kao što je “zabitna krčma” ili “balkanska krčma” (a misliti na zapuštenu Hrvatsku) i vjerovati da će takva pretjerivanja, na stvarnosnoj razini - na duži rok - biti održiva. Naposljetku, Račić se nije spustio s brda i nije odrastao u divljini prirode: on je dijete Zagreba, s njegova ruba, ali ipak! Otac mu je u gradskoj službi, kao i Krležin. Socijalni status nije im bio bitno različit. Da sebi i svojima stvori dopunski prihod držao je u Horvatima i malu gostionicu. Sin mu je u Zagrebu pohađao gimnaziju, potom prešao u nauk k Rožankovskome da izuči litografski zanat. Treba reći da ni Rožankovski nije bio bilo tko: na početku XX. st. bio je prvi zagrebački tiskar i litograf i njegov je zavod svoju lijepu reputaciju očuvao godinama. Kad su se prikupili razbacani podaci vidjelo se, da je mladi Račić bio član jedne glumačke (amaterske) družine, da je muzicirao (kao i drugi u obitelji), da je govorio njemački i počeo učiti francuski, da se volio lijepo oblačiti, da je bio vrstan klizač, da je rado i lako putovao (upoznavši, do svoje 23. godine, kao samohrani lutalac, a ne kao tatin sin i München, i Berlin, i Pariz, i Padovu i Veneciju), da je bio trijezan, otvoren i povjerljiv mladić, koji je lako sklapao poznanstva (pa ga u vlaku za Beč, kamo je krenuo studirati, neki Mađar - koga je netom upoznao - nagovori, prikazujući mu realno stanje, da radije pokuša u Münchenu), da je živo nastojao upotpuniti “prazninu u obrazovanju” čitajući brojne hrvatske i njemačke knjige, da je učio i od znanaca (pa mu se kao svojevrsni mentor spominje stanoviti Daroslav Stopar ⁴ , umirovljeni željezničar o kojemu Babić reče da je bio čudak s kojim se slikar družio za svojih boravaka u Horvatima, a Krleža ga spominje kao Račićeva “starog prijatelja” i protektora još iz dana kada je u Zagrebu učio litografiju, i dodaje, skicirajući portret toga neobična čovjeka, da je bio konjušar na rumunjskom dvoru, slobodni mislilac, vrtlar, pisac i konstruktor). Družio se Račić i s kolegama (dopisivao se s Becićem; s Hermanom se 1907. vraćao, za ljetnjih ferija - preko Tirola i Venecije - u Zagreb, održavao veze s vršnjacima iz Njemačke, Poljske, Mađarske), bio radišan, prodoran, brz u donošenju odluka i u realizaciji nauma i, gdjekad, neugodno kritičan prema svima, kako mlađima tako i starijima, dopuštajući sebi i malo oholosti. (Becić mu zamjera neke geste zlovolje i riječi prijekora nepravedno upućene Kraljeviću, no mi bismo - kraj svih simpatija što ih za Kraljevića imamo - u tome prijeporu stišali emocije i oslonili se na trijeznu procjenu: u trenutku, kad su se njih dvojica upoznali, Račić je bio gotov münchenski slikar, s nizom vanrednih djela iza sebe, a Kraljević početnik, koji se - nakon započetog bečkoga studija prava - istom pojavio u Münchenu i položio prijemni ispit. U mršavih osam mjeseci što Kraljevićev upis dijele od Račićeva puta u Pariz nije se ni moglo dogoditi neko osobito čudo; ono se u Kraljeviću nije ni počelo događati prije 1909/1910, a tada je već Račić bio uspomena...). Treba dometnuti, da se slikar - od mladosti u borbi za svoj poziv - bio zarana izvještio u nadmetanju, shvaćajući da mu je to jedina prilika da preskoči i po nekoliko stepenica odjednom i da u izravnom srazu pobijedi miljenike imena i podrijetla, novca, kojekakvih vezâ. Borio se kod Ražankovskog i odskočio, pokušao kao “crtač komedija” u Koprivama i uspio, konkurirao je za mjesto litografskog pomoćnika u Berlinu (pri Litografskom zavodu za reprodukcije, kod R. Bonga) i pobijedio; stekao - kao najbolji đak u klasi Huga v. Habermanna - naklonost i malu, ali redovitu pomoć jednog ljubitelja umjetnosti u Münchenu (i redovito mu, djelima, uzvraćao na dobroti i ljubaznosti); lako je nalazio povremene poslove i postizao uštede za ulaganje u vlastiti razvoj; borio se, glumeći poniznog lava, za stipendije i pomoći i, kojiput, postizao cilj.

Bilješke:

¹ Miroslav Krleža, O smrti slikara Josipa Račića, v. ESEJI III, Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 20, str. 237-254, “Zora”, Zagreb, 1963.

² Četiri su, nama poznata, svjedočenja o policijskome nalazu u Račićevim džepovima: spominju se 40, 60, 80 i 100 franaka. Polazim od toga da su sve mogućnosti otvorene, ali da je najvjerodostojniji podatak onaj o 100 franaka. Nitko, naime, neće reći da je našao više nego što je stvarno našao i tako izazvati sumnje i tražiti nevolje. Jednostavnije je – i vjerojatnije – da se pri svakoj novoj pretrazi iznos smanjivao. Svatko, bar malo skeptičan prema ljudskoj vrsti, mogao bi zaključiti da je prvotno nađeno 100 franaka i da su bili u apoenima od 20 franaka.

³ Isto kao pod 1/, str. 254.

⁴ Usp. Ljubo Babić, UMJETNOST KOD HRVATA, Sabrana djela Ljube Babića, knj. I, str. 164, A. Velzek, Zagreb 1943. i Miroslav Krleža, O smrti Josipa Račića, cit. izd., str. 253.

nastavak

Copyright © 2004.-2007. Adris grupa d.d. Sva prava pridržana. Pravne napomene i politika privatnosti.