prethodna

(Kad je Emanuelu Vidoviću Vlada odbila stipendiju za Pariz nitko od toga, u Zagrebu, nije napravio dramu, ali na nekim se odbijenicama Račiću dokazivao mit o “zabitnoj krčmi”). Bilo kako bilo, Račić je, u pitanjima životnim, pokazivao veliku energiju, odgovornost i svijest o uzajamnoj vezi novca i nesmetanog usavršavanja u slikarstvu. Tu i tamo nešto bi uspio prodati; prijatelji su se trudili da mu nađu nekog kolekcionara ili ishode kakvu narudžbu, a od jeseni 1906. uživa i Vladinu stipendiju. Becić izrijekom spominje imena bogatih Račićevih kolega studenata od kojih je, u svakoj prilici, mogao dobiti pomoć ili pozajmicu. Pred nama, polako, izrasta lik mladića poprilično različit od nestvarnog junaka iz krobotskih žalopojki: lik urbanog i u život upućenog mladića, znalca europskih staza i prečaca, koji Hrvatsku nosi u srcu, a da zbog toga nije ksenofob, i kojemu je najveća nesreća da je umro premlad u stranoj zemlji: iz domovine praktički izbivajući od đačkoga doba nije ni mogao osigurati neku stvarniju potporu hrvatskih institucija - s iznimkom spomenute stipendije - a, isto tako, nije se u 23. godini mogao tako afirmirati ni u Njemačkoj ili Francuskoj e da bi njegova sudbina ili sudbina njegova djela postali njihovom brigom. Kolikogod razabirem da nije lijepo prekapati po džepovima nesretnika, toliko znam da novac zatečen kod Račića, bez obzira na to koliko ga je zaista bilo (40 ili 100 f) ne potkrjepljuje priču o umjetniku u gladovanju. Ili, barem, ne tako dramatičnu priču kakve naše već jesu: kućica u prisavskom blatu, očeva krčma i urlici pijanaca, oko kuće guske i Cigani. Onda kulučenje u zagrebačkim radionicama, težak studij u Münchenu, apeli, zamolbe, očajnički pozivi u pomoć; naposljetku Pariz, bijeda, sirotinjsko svratište i metak u glavu (ili u srce): takozvana hrvatska smrt (koja da ima više ukusa od hrvatskoga građanstva, kako reče Matoš), odnosno: demon croaticus, kako ga patetičnije i, možda, neurasteničnije imenuje Ljubo Babić.

Zasnivala se, da se vratimo razmatranju Krležina teksta O smrti Josipa Račića, slava toga eseja i na zamagljivanju jednih, a isticanju drugih činjenica (kako bi se dobila jednostavnija, “komunikativnija” narativna struktura) i, također, na oštrini, radikalnosti i prijemčivosti Krležine autorske teze: da je Račić siromah i da ga, kao siromaha, progone sumorni spomeni na mladost; da je Račić mrk, tvrd i ozbiljan; da su Račićevi portreti slike njegova “žalosnog djetinjstva”; da ih je, u zagrebačkoj Modernoj galeriji, nekoliko “dobrih kao Leibl” (jesu li im i djetinjstva podjednako žalosna?); da su njegovi portreti studije “psihološki duboke” i “sjevernjački ozbiljne” i da se na tim licima zrcali “teška zbilja jedne provincijalne i bijedne sredine”. Izostavimo li portret sestre Pepice i njegova dva autoportreta, kao načelno moguća mjesta dokazivanja teške zbilje u bijednoj sredini, ostali će portreti demantirati Krležinu hipotezu: u dva portreta Starog prijatelja (akvarelu i ulju) nema ni traga teške zbilje, a kamo li provincijalnoga i bijednoga okružja. Naprotiv: olimpijski mir superiornoga bića emanira iz akvarelne studije, a veliki portret Račićeva inspiratora, slikan 1907, mogao bih zamisliti kao portret gosp. Boga za zastanka na klupi Botaničkog vrta; nipošto kao portret bijedom i provincijom dotučenoga penzionera. To je bila ishitrena teza, a i pitanje je kako bi se na licima münchenskih i pariških modela - oskudnika, nadničara i gospođa - mogli otčitavati horvaćanski jadi? Neka mi je dopušteno pretpostaviti da su, barem na domaćim terenima, u Münchenu i u Parizu, München i Pariz bili jači od Horvata, nekoć sela na domak Zagrebu, a danas uspomene pod zagrebačkim višekatnicama. Reći će još Krleža da je Račićevo djelo, “u našim relacijama”, objavilo program slobodne modelacije, da se založilo za “čisto pikturalne vrijednosti” (na štetu rodoljubne ili religiozne narativnosti) i da je diglo svoj glas za boju (a protiv akademskih splačina). U raspravi o Račićevoj smrti Krleža nije mogao izbjeći da odgovori na pitanje o motivima Račićeva samoubojstvena čina. Evo, kako on uzvraća protupitanjima na ono jedino Zašto: “Zašto? Depresija erotičke naravi? Hirovitost puberteta? Konstatacija veneričke zaraze?” ⁵ Ni jednom od tih pitanja, koja retorički nude i odgovore, nije pisac u tekstu posvetio nimalo pozornosti. Da je Račić, kao mlad i zaljubljiv čovjek, bio i erotično biće - sugerira mu Becić. Da se bojao bolesti - to je, također, Becićeva napomena. Da je kao hipohondar mogao pasti u (pseudo) bolesničku depresiju - sugestija je, dakle, Becićeva. (Krleža hladno ustanovljuje da je Račić osoba “Bez ikakve erotike” ⁶ . Da je treće pitanje, u svjetlu ovih napomena, samo demonstracija Krležine tehnike uvjeravanja beskrajnim ponavljanjima, posve je evidentno. A što reći o drugom pitanju, kojim pisac Račićevo samoubojstvo naznačuje kao mogući zlosretni posljedak pubertetske hirovitosti? Možemo li ga pripisati Krležinoj povremenoj dekoncentraciji, gubitku smisla za stvarnost i stvarnosne činjenice, nastupu zaboravljivosti, možda baš: hirovitosti? Borac s Račićevim biografijom, životnim iskustvom, umjetničkom zrelošću mogao je biti sve samo ne dječarac u pubertetu i seljačić u Parizu.

 (odlomak iz studije)

⁵ Miroslav Krleža, O smrti (...), cit. izd., 253.
⁶ Isto.

<< na početak

Copyright © 2004.-2007. Adris grupa d.d. Sva prava pridržana. Pravne napomene i politika privatnosti.