|
Izložba otvorena:
od 13. aprila do 4. lipnja 2006.
ZLATKO ŠULENTIĆ: NEIZRAVNI PORTRET
Igor Zidić
I.
Čovjek, koji u mome sjećanju uživa privilegirano mjesto - bijel kao oblak, dobar kao kruh i mudar kao drevni patrijarsi - u mladosti nadaren, u starosti jezgrovit, iskrsava pred nama u dvije svoje pojavnosti: prvi je gotovo mitski lik drugog naraštaja hrvatske Moderne, a zapravo, kako vrijeme svjedoči, njezin povijesni junak; tvorac cijelog niza nezatajivih ikona novoga rukopisa: to su Kasna jesen , 1913; Autoportret , 1915; Iz Maksimira , 1915; Čovjek s crvenom bradom , 1916; Portret dr Stjepana Pelca , 1917; Portret arh. Pičmana , 1926; Autoportret , 1929; Place du Tertre , 1930… U drugoj je svojoj pojavnosti Šulentić bio ne samo Uzelčev, nego i naš suvremenik. Potkraj šezdesetih on je bio majstor takva jezika i sintakse, takve osjetljivosti za boju - osobito onu na umoru , majstor takve gustoće sadržaja i takve redukcije izražajnih sredstava (v. Autoportret , 1963; Sto stuba , 1964; Staru svjetiljku , 1966; Ampirsku uru , 1968; Napušteni brod, 1969; Raspeće , 1971) da je bilo očito kako ostaje u povijesti moderne hrvatske umjetnosti, ali i u srcima novog naraštaja. Napokon, jedan starac koji se pomlađivao u sebi samom i iz vlastitih premisa; koji se nije gubio u prekomjernoj rječitosti i olimpijskom patosu, koji nije mario za slavu, nego se opijao radom, koji se izražavao sve uzdržanije, sve eliptičnije, prema kraju - i sve hermetičnije; koji je prelijepo branio dostojanstvo skromnosti: u ljudskoj i u slikarskoj gesti. Život ga je svemu, na vrijeme, podučio: prije nego se i rodio umrli su mu brat Berislav i sestra Zorka; tek što je dorastao do treće godine umrla mu je i majka Ljubica. Mnoge godine potom, reći će supruzi da mu ona u pamćenju živi “kao sjena koja je s njime sjedila na divanu”. Prolazio je Šulentić razdoblja mlade slave i poricane zrelosti; bio je optuživan da je “narodni neprijatelj”, da se “ogriješio o svoj narod” 2 premda je cijeloga života služio ljudima, narodu i umjetnosti časno i ustrajno, unatoč svemu i svima: od ličkoga Sv. Roka i Gospića (odakle su mu djedovi) do zagrebačkog Mirogoja gdje se najposlije smirio. Otac ga je zarano zarazio putničkom groznicom, pa je od mladosti bio tragač za samim sobom i tajnom života: u Glini i Karlovcu, u dragom Zagrebu, na Japetiću i Plešivici, na cijelom hrvatskom Jadranu; u Italiji i Španjolskoj, po sjevernoj Africi (od Tangera do Aleksandrije), uz Nil (od Abu Simbela do Luxora), od Burme i Indije do Brazila i Portugala… (A što sam sve još zaboravio i nehotice izostavio!) Bio je slika i prilika raspetoga: ukorijenjen u zavičaju, “iskorijenjivao” se, iz godine u godinu, na mjesec, dva ili šest i pretvarao u hrvatskoga Ahasvera, što diljem svijeta istražuje povijest ljudi, društava i religijâ, njihove kulture, prirodu u kojoj jesu i čita golemu knjigu Opstanka. I nikad nije bio sretniji nego kad bi, u mraku vremena i dalekih kontinenata, pronašao neki hrvatski trag, dokaz naših strasti i energijâ (kao što je susret s mlađim od braće Seljana, u galaktički dalekom - kako se dvadesetih godina XX. st., zacijelo, činilo - brazilskom Ouru Prêtu).
Taj je vitalni čovjek, rijetke bistrine duha i golema znanja, bio prisilno i naglo umirovljen 1947, u 54. godini života, u punoj snazi: “…a od mizerne penzije od 3.800 starih dinara nije se moglo živjeti. Bila je to čudna penzija; za invalidsku nije bio bolestan, a za starosnu je bio premlad.(…) Materijalno smo teško vezali kraj s krajem.(…) Srijedom sam odlazila na sajmište prodavati robu: plahte, jastučnice i damastne stolnjake, sve još od maminih i tetinih zaliha.” Odluka o umirovljenju nije, dakako, donesena na vrat na nos, jer su mu kolege od svibnja 1945. do jeseni 1946. vagali težinu krivice “povjerenika” za ALU u ratnim godinama. Njega je ispitivala komisija, kojoj je predsjedavao Đuro Tiljak i koje su članovi bili Grga Antunac, Vojin Bakić i Marino Tartaglia (!).
Treba priznati, da je lako mogao proći i gore nego što je prošao -sudimo li prema praksi sličnih komisija u to doba. Cijele 1946. još je predavao na Akademiji i dojam je, da se čekalo da prođe vrijeme “revolucionarne sječe” kako “blaga presuda” ne bi suviše provocirala dežurne komesare. Bilo kako bilo “Dekret o mirovini stigao je u veljači 1947, pa je trebalo brzo isprazniti atelier, jer se Tiljku žurilo da sjedne u nj.Mala i skladna kućica Šulentićevih na Naumovcu nije imala atelijerskoga prostora pa se, začas stvorila neopisiva gužva. Ali kome je to, u ona vremena, mogao biti problem? Bilo je važno preživjeti i moći izlagati - ne bi li što prodao i za život priskrbio - ali je svugdje bio onemogućavan. Tek je sedam godina po završetku rata mogao prirediti prvu samostalnu izložbu (Salon ULUH-a, 1952). Međutim je vrijeme, koje je sada mogao posvetiti slikarstvu, liječilo sve rane: radio je sa zanosom slobodna čovjeka, predano, ozbiljno i rad dopunjao - od 1953. nadalje svojim putovanjima. Onda su ga zatekla priznanja: počeli su ga pozivati na svaku iole značajniju hrvatsku izložbu; godine 1959. iziđe mu u izdanju Naprijeda , s uvodnim tekstom Željka Gruma, mala monografija; potom ga 1961. okite Ordenom Republike sa srebrnim vijencem. Riječka Moderna galerija obilježi izložbom njegovu sedamdesetu obljetnicu, otvaraju mu se vrata karlovačkog Zorin doma, zagrebačke Strossmayerove galerije, osječkog likovnog salona, splitske Galerije umjetnina i Matice hrvatske. Godine 1970. njegovo je djelo okrunjeno Nagradom “Vladimir Nazor” za životno djelo; prošle su bile - u taj čas - 53 godine otkako je, s dr. Stjepanom Pelcom, hodočastio Nazoru u Kastav! Čekalo se i dočekalo da mu karlovačka Matica hrvatska otisne knjigu oproštaja: Ljudi, krajevi, beskraj. Za krobotsku beatifikaciju ostalo je tek da umre. Na dan 9. srpnja 1971. ispuni se i taj uvjet. Nije dospio dočekati otvorenje svoje velike retrospektive u Modernoj galeriji (15. veljače 1972), ni izlazak iz tiska opsežnoga kataloga.
Lijepom su ga riječi ispratili hrvatski kolege po peru; svijest o njegovu djelu rasla je u zadnje doba naporedo s rastom te umjetnosti: što je bivala jednostavnijom to je djelovala veličajnije. Pozdravih i ja, prije trideset i pet godina, Majstora na odlasku; naslovih taj tekst - “u spomen Zlatku Šulentiću” - latinskom sintagmom: Pictor viator . Napisao sam i ovo: “Pravi putnik nije bjegunac (...); na širokome potplatu prah je sa svih stranâ i putovâ, a najdonja je i najgornja domaća, hrvatska glina. (...) Potplat je putnika paleta slikara: puna pritajenih vatri -modrine libanonskog neba, prašumske mrkozeleni Brazila, ljubičaste rmuše večernje Sicilije -što ih smiruje i gasi trajna i duboka zemljana podloga, žedni prah ognjišta kojemu se vraća.”
nastavak |
 |
|
Na vrh stranice
