|
Izložba otvorena: od 19. svibnja do 26. lipnja 2005.
MILIVOJ UZELAC: Mangup i vjetropir u paklu, Arkadiji i Akademiji
Igor Zidić
"Da nije bilo slikarstva postao bih bandit" - reče, pred ljeto 1967, Milivoj Uzelac Dubravku Horvatiću u razgovoru za zagrebački Telegram. Rečenica ima snagu i dojmljivost završnog računa: godine 1967. Uzelčevo je djelo, praktički, bilo zaokruženo. Simbolično je, barem za onoga koji vjeruje u sudbinske znakove i prekognitivne slutnje, da je te godine naslikao zadnji u dugom nizu autoportretâ. Uzelac bez autobiografskog, Uzelac bez Ega - nije pravi Uzelac.
Navedena se rečenica - pour épater les bourgeois - od tih dana često spominjala, citirala ili prepričavala - uvijek s nakanom da se romantičnom portretu slikarevu dometne aura Opasnosti; kao da je nešto Prijeteće bilo neophodno da mu se potvrdi vrijednost. U toj zavodljivoj, no ipak dvojbenoj rečenici - neki su, naime, bili zapamćeni i kao umjetnici i kao razbojnici - naš se slikar apaškog srca i divlje ćudi prikazuje kao umalo ostvareni zloduh i zlotvor; kao da je, jedva jedvice, pomoću boja, kista i slikarskog noža izbjegao zatvor, koji mu je bio zapisan u zvijezdama! Da je baš tako bilo može pomisliti samo onaj koji doslovno čita simbolske znakove (pojmove, riječi). Zagrebemo li malo dublje, osvrnemo li se za možebitnim skrivenim ili zatajenim smislom iskaza, da bismo pročitali i ono izrečeno i ono neizgovoreno, ustvrdit ćemo da je bandit - to je, svakako, bila prejaka riječ za mangupa koji uživa u životu i u ljepoti koju dionizijski konzumira, a ne opija se mrakom i ne teži zlu - da je takav bandit polarizirani i potisnuti fragment njegovih mutnih, podsvjesnih predočbi o njemu samom: i što više vjeruje da je taj i takav to će više nastojati da se prikrije (govorim o stanjima prosječne ili nadprosječne uračunjivosti); rjeđi su trenuci kad ga vlastita dekoncentracija nezgodno razoružava ili kad - egocentričnim ili narcisoidnim seansama - producira samooptužujući materijal. Vrijedi reći, da ono što se potiskuje i prikriva - ma kakav realni sadržaj to bio i ma koji mu epitet bio primjeren - ne može, stvarnosno ili fikcionalno, ne biti. Bilo kako bilo, to nešto što ga vuče ka nelegitimnim oblicima ponašanja, ka iregularnom, asocijalnom, građanski nedopustivom - a što je dihotomijska sastavnica njegove osobe - nije moglo nestati. (c)to se, dakle, s njim dogodilo? Ta je iregularnost nekih sklonosti njegove naravi, upravo: iregularnost dijela njegovih nagnuća bila onim što on sâm, s puno literarne slobode, krsti banditizmom i što je potisnuto i skrenuto (transferirano) u nešto drugo, negdje drugdje. No gdje? Moglo bi se odgovoriti da je taj, lošiji dio njegova bića bio tu, stalno s njim, a da se on hrvao sa svojim slabostima ne dopuštajući da se manifestiraju, da izbiju na javu. Moglo bi se reći, da je svu svoju energiju, svjesno i voljno, posvetio slikarstvu, puštajući da poroci krepaju od gladi. A mogao bi netko biti i mrvu realističniji, zadovoljivši se naizgled manjim, no vrlo značajnim pomakom: nije li, naime, svoj banditski temperament, svoju fakinsku drzovitost Uzelac mogao investirati u svoje slikarstvo, u svoju umjetnost, makar i kratkoročno? Nisu li mu oni bili najbliži? I nije li grijeh, preveden u jezik umjetnosti, bio najlakše aboliran, najlakše oprošten? (Valjda zato, što tako transferirano zlo, ne ostavlja za sobom ni truplo, ni krvave tragove.) Moglo se, prema tome, dogoditi, pa se i događalo, da se Uzelac oslobodi vraga, a da ipak ne ispuni očekivanja odveć naivnih dušebrižnika ili socijalnih i kršćanskih optimista. Ako je slikarstvo zapriječilo Uzelčevu slavu bandita, reći ćemo da je to bilo moguće stoga što je ono bilo izrazom, a ne samo sastavnicom njegova bića. Izrazom je njegove naravi bio i urođeni hedonizam, koji - kad i ne iskazuje besprijekornost njegove duše - još ne razotkriva kralja Opačinâ. Tu i tamo boemske terevenke s potocima vina, društvo zanimljivih ljudi - umjetnika, novinara, šansonjera, glumaca, plesača, športskih junaka, motorista, toreadora, pisaca - napose djevojaka i mladih žena, izleti (uglavnom) prema jugu, ljubav, zanosi i rad, rad, rad. (Kad se, navečer, mrtav od naporna posla, srušim u postelju - opet mislim samo na svoju pituru, napisao je, približno tim riječima, jednom Uzelac.) Zanimljivo je, unatoč legendama, koje ga prikazuju kao drznika i prostaka, da su čak i njegove ljubavi, najvećim dijelom, pripadale svijetu umjetnosti: tu je (c)veđanka Ulla Björne, spisateljica, tu je Ruskinja Nataša Miklaševska, plesačica, tu je djevojka s Martiniquea, tamnoputa Alice Nardale, studentica glazbe (glasovira); tu je mlada Lotic Hermann, također glazbenica, koja svira violončelo i pozira mu s instrumentom: žene su ga poticale, njihova je umjetnost hranila njegovu.
Ali, vratimo se sada izrazu u kojemu se prikrivala slikareva razbojnička ćud (kako je i sâm, neizravno, svjedočio). Taj je izraz u njega bio aktualan od prvih mu ozbiljnih djela - iz 1915/1916 - do preseljenja u Pariz. Spustivši tamo svoje sidro, on koji je - makar i dijelom svoje duše bio brigand, laron, vagabond - zapaža kako se postupno topi taj alternativni dio njegove osobe i, kako nam potvrđuje francuski dio opusa, gotovo posve i nestaje. Emanacije te slavne ćudi s eksplozijama gnjeva, skandalima, zaprepašćujućom silinom i razornom energijom događaju se još samo mimo slikarstva, lišavajući ga one tamne krune od bijede, bolesti, alkohola, prostitucije, koji gospodare njegovim ranim (slikarskim) godinama. Je li se to vuk pretvarao u janje? Ne mora biti; možda je potiskivanje latentnoga postalo jače; možda je to, na neprikladnu, kontraindiciranu mjestu, poprimilo obilježja borbe na život i smrt, borbe za opstanak. S austro-ugarskim se - točnije: s austro-češko-hrvatskim - zalihama (skupljanim u Pragu i u Zagrebu) nije moglo preživljavati u Parizu. Ako je u mjestima svoga početništva i prve zrelosti već bio radnik, koji se ne boji posla; ako nije uzmicao ni pred velikim zadacima - u Parizu se sve to utrostručilo: postao je manijak rada, radoholičar. Mnoge je zavela njegova slikovita pojava, njegov stil života, njegova rasipnost i srdačnost, njegova legendarna društvenost pa se mislilo da sve to buja na račun slikarstva, na štetu ozbiljnosti, na uštrb rada. Nitko to neće tako uvjerljivo demantirati kao što to čini njegova summa: golem broj djela koja ostaju za njim u najrazličitijim slikarskim tehnikama; ulja, tempere, lakovi, gvaševi, krede, olovke, tuševi, grafike.... Vrlo su brojni dekorativni panoi, za privatne kuće i za javne prostore, često velikih dimenzija; pa inscenacije, plakati, ilustracije, keramički tanjuri: njegova se ruka nije zaustavljala. U silnoj toj produkciji bilo je djela nadahnutih, moćnih, osrednjih i površnih, no nije li, jednom za svagda, Picasso rekao da ni jedan pijetao ne pjeva od zore do mraka? Uzelčeva crtačka kaligrafija - nekima čarobna, drugima zazorna - ne svjedoči ni približno toliko o zloporabi darovitosti koliko govori o godinama ustrajnog rada pred objektom i pred modelom. I nije točno da je njegovo slikarstvo samo skup (slikarskih) lakih nota, iskaz bezbrižne i neodgovorne, krasopisne ovlašnosti. Zaista, naći će se u njega i takvih slika, ali njima nasuprot stoje deseci ozbiljnih, složenih realizacija iznimne snage i sabranosti u svim žanrovima figuralnog slikarstva: u aktu, portretu, mrtvoj prirodi, pejzažu, veduti, animalističkim prizorima, kompoziciji. Uzelac nije plošan, nije jednoznačan, nije priprost ni odveć jednostavan: njegova je umjetnost - baš kao i njegova osoba - kompleksna i slojevita, iskazujući se - i u jednome dahu/danu - kao robusno gruba i plemenito rafinirana. I njegov biograf i monografist, Josip Vrančić, čudio se sustavnosti, kojom je boem Uzelac pripremao svoju seobu u Pariz, ujesen godine 1923. Nekoliko je mjeseci proveo u Parizu već 1920. na 1921. i vrlo precizno snimio "teren", ljude, situaciju, odnose. Kad se, nakon dvije godine, vratio znao je što mu je činiti (i kojim slijedom). Slikarstvo mu je bilo na prvom mjestu. Procijenio je, da bi se žestokim, raznovrsnim i ustrajnim radom, uz nadarenost koje nije nedostajalo, moglo uspjeti čak i u strašnoj pariškoj konkurenciji. Uspjeh je donosio novac, druženje s utjecajnim ljudima i kolekcionarima, s intelektualnim i artističkim odličnicima, s lijepim ženama. Otvarala se mogućnost zakupa prikladnog atelijera, mogućnost kvalitetnog i sadržajnijeg života (do čega je uvijek držao), a to je značilo i mogućnost sabranog rada i neophodnih, osvježavajućih promjena (putovanja, izleta); uzbudljivoga nadmetanja u pariškoj likovnoj areni (tada prvoj u svijetu) i užitka u radu pod južnim svjetlom (u Provansi, (c)panjolskoj). Ne jednom, pripomenut će poslije Uzelac, događalo mu se da lumpa cijelu noć, da s društvom divlja do svanuća, a da u sedam bude u atelijeru, pred stalkom i platnom, oslobođen ludih misli i staložen pred djelom. O njemu je, uz janjetinu u Zagorcu - ugao Frankopanske i Varšavske - za jedne večere 1971, Matko Peić zapisao i ove riječi: "... veliki Milivoj - majstor intime, čudo od vitalizma, šarmer najvišeg stila, čovjek sposoban da spoji najrafiniranije i najvulgarnije, najbizarnije i najobičnije, najdekadentnije i najzdravije, najozbiljnije i najsmješnije ... ". Ima u tome nabrajanju i nešto što je onkraj puke pričljivosti: Peić kao da kazuje da se živi Uzelac sastoji od barem dva (bitna) Uzelca: od onoga destruktivnog i onoga konstruktivnog, od fakina i od znalca. To je baš ono na što sam nakanio upozoriti, dijeleći mu opus na dva velika - i nejednaka - dijela: praško-zagrebački (do 1923) i pariško-provansalski (1923-1977). Ne zanemarujem, naravno, detaljnu, strogo formalnu razdiobu, u koje se razradu - s puno akribije i poznavanja teme - bio upustio prof. Josip Vrančić, ustvrdivši da se u cjelini Uzelčeva djela razabire sedam specifičnih etapa, nego nastojim evidentirati i argumentima potkrijepiti i onu primarnu (elementarnu) podjelu, koja se oslanja na duboke egzistencijalne motive, na razlike u filozofiji (poimanju) života i svrhe umjetnosti (čemu slika?). Ta dva velika razreda nespretno iskazujem topografskim odrednicama (kao praško-zagrebačku i pariško-provansalsku fazu) i vjerojatno bih bolje učinio da sam se odmah poslužio sadržajima umjesto lokalitetima. Isprika koju nudim sastoji se u tome što različite lokacije savršeno pristaju uz različite sadržaje jednog i drugog razdoblja. Kroz Uzelčevu se dramatičnu prijelomnicu ne razabiru samo dvije egzistencijalno-artističke koncepcije, nego i dva svijeta - u državno-političkom, gospodarskom, kulturnom i psihološkom smislu. Uzelac je do izbora svoga poziva sazrio u Austro-Ugarskoj monarhiji; ozbiljno je proslikao u ratom zahvaćenoj Austro-Ugarskoj; posvjedočio se već u rastočenoj državi pred slomom i afirmirao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja počinje "državotvornim" terorom i zločinima, uz negiranje narodâ i narodnosnih skupina - uskraćivanjem građanskih i političkih slobodâ, atentatima na viđenije protivnike diktature ili saveznike potlačenih, žandarskim obračunima s buntovnim seljaštvom u hrvatskim stranama, gospodarskom (bankarskom) pljačkom bivših austro-ugarskih krajeva višestrukim tečajnim precjenjivanjem srpskog dinara na račun bečke krune. Itd., itd. U kulturnom smislu, mladi Uzelac je čedo Srednje Europe i onih sugestija sa strane, koje je ona, oko 1920. mogla prihvatiti, za koje je imala receptorskih pretpostavki. Temeljna je ostavština bila ona Jugendstila (Secesije), potom simbolizma, dekorativnih orijentalizama, a novija je baština bila ekspresionistička, njemačka, napose ona, koja nastaje u krugu drezdenske, a potom berlinske grupe Die Brücke i manifestira se u akcijama münchenskog društva Der blaue Reiter. Naravno, i te su grupe heterogene, gdjekad u nečemu i proturječne, kao i svi ostali moderni pokreti, ali ovdje, ponajprije, pomišljamo - iako ne isključivo - na one sadržaje njihove umjetnosti, koji su imali odjeka u Pragu, Beču i Zagrebu. Evo kako je, u jednoj kratkoj, leksikonskoj jedinici Jean Leymarie opisao stanja iz kojih se rađao svijet njihovih sadržajâ: "Svi su ti umjetnici bili zabrinuti, obuzeti bolesnom osjetljivošću, mučeni vjerskim, seksualnim, političkim i moralnim nemirima. Pejzaži i potresni aktovi, mistične i vizionarske kompozicije, prizori sa sela i ulica, iz cirkusa i café-chantanta, iz polusvijeta - to su njihove glavne teme". Većina se tih sadržaja može naći u slikama Milivoja Uzelca u godinama između 1918. i 1923. O bolesnoj, gotovo psihotičnoj osjetljivosti svjedoče Tri portreta, Ljubavni par i Žena sa šeširom (sve iz 1919); o (anti) vjerskim, sarkastičnim, gdjekad i sablažnjivim sižeima ima tragova u njegovu crtačkom opusu, u torbi ilustratora, u pornografskim ciklusima. Misterij križa za njega ne postoji, ali postoji misterij žene, misterij fizičke ljubavi, misterij orgazmičkoga stapanja. Erotskim i seksualnim snima i morama prepuštao se u mnogim svojim ponajboljim slikama (Zeleni akt, 1918; U atelijeru boema, 1920; Autoportret pred barom, 1922. i dr.), ali - također - i u ne malom broju onih rutinskih, manje uspjelih ili čak vulgarnih (Svlačenje, 1920). U pejzaže toga daha ubrojio bih Krajolik (Zagrebačka gora) iz 1920; Uzelčevih prizora sa sela ne mogu se sjetiti, ali je onih s gradskih ulica bilo prilično; osobito su slikoviti oni što se javljaju kao scene u sceni, kao narativni i ekspresivni detalji na slikama drugih osnovnih sadržaja (v. uličnu scenu kao dio pozadine na slici Sfinga velegrada (1921), zatim pozadinu na već spomenutom Autoportretu pred barom i vizuru na periferiju što se otvara kroz prozor stana polegle kurtizane (Venera iz predgrađa, 1920). Cirkuse je - i cirkusante: krotitelje, clownove, ekvilibriste, akrobatkinje - Uzelac volio (kao zadnje pripadnike nekog skitalačkog plemena i kao svojevrsne umjetnike), rado gledao i često slikao (Cirkus, ulje i grafika iz 1920; Jahačica, crtež, 1920) i drugi. U "potresne aktove" ubrojili bismo - još jednom - Veneru iz predgrađa, Magdalenu (1921), Sfingu velegrada. Prostitutki, makroa, mušterija za plotom i u predgrađima naslikao je i nacrtao Uzelac toliko da je baš mogao biti i Leymariev Nijemac. Uz Sfingu velegrada i Autoportret pred barom - to su njegova remek-djela i veleslike cijele te epohe - moram primijetiti da su potvrde polivalentne slikareve naravi i da se i kroz njih vidi kako Uzelac nije nikad bio vezan za samo jedan izvor informiranja. Spontan, tek dijelom kontroliran kaos u narativnoj strukturi pozadine, s nizom usporednih pričica, dovodi ga u vezu s berlinskom dadom (Georg Grosz), a bezdušno objektivističan, fotografski tretman lica i kaputa na Autoportretu... uspostavlja još jednu moguću relaciju na liniji Uzelac - Die Neue Sachlichkeit - i tu ga, uz druge, opet dočekuje Grosz. Prag je, a u njemu Uzelac živi od 1915. do 1919, jedina srednjoeuropska metropola koja ima izravan, otvoren kanal prema Parizu kroz koji se, u to vrijeme, šire kubističke ideje; to je bilo moguće i zato što je već postojala cézanneistička priprema - pogodan teren za novo Picassovo i Braqueovo sjeme. Tako se, posredovanjem praških "Francuza" i on obavijestio o kubizmu (kubokonstruktivizmu), sintetizirajući pritom hrvatske, češke, njemačke i francuske poticaje (još prije puta u Francusku!). Pritom, u analizi i rangiranju pobudnih jezgri moramo imati na umu da je hrvatski prinos dvojak: s jedne su strane šture obrazovne regule (koje, kroz dvije godine, 1913. i 1914. svladava na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt - budućoj Akademiji), s druge je strane snažan dojam što ga je na nj ostavila pojava Miroslava Kraljevića, njegov višekomponentni, amalgamirani stil (bečka secesija + münchenska Akademija + stari majstori (Velázquez, van Dyck, Goya) + Pariz (rani Manet, pa Cézanne) s jasnom crtačkom dominantom (što crtača Uzelca izravno pogađa!) i čestim opcrtom formi (kao u majstora secesije, ali i Kirchnera) - time se potencirala energija oblikâ, tj. ekspresija izraza. Naposljetku, možda, i najznačajnije: to je Kraljevićeva tamna paleta s doziranim - utoliko istaknutijim - svjetlima, kojom odbija novoškolničku klasifikaciju: škuro = starinsko, svijetlo = moderno. Pretežno tamnim sadržajima Uzelčeve mladosti odgovarao je taj izbor boja i on mu - uz neke osobne nadopune (npr. kroz veću važnost cigleno crvene, karmina i cinobera) - ostaje vjeran do seobe u Francusku. Zaključna je poveznica bio Kraljevićev erotizam i za njim se, s osjećajem olakšanja, Uzelac mogao prepustiti svome.
nastavak
|
 |
|
Na vrh stranice
