|
prethodna
Praški su utjecaji na mladoga slikara pretpostavljali koktel prerađenih i apsorbiranih ideja primljenih iz Beča, Berlina i Pariza i žustro elaboriranih u domaćim radionicama; nakon secesije i kubizma došao je red na češku pretvorbu ekspresionizma, koji je izvorno njemački proizvod. Ali snaga je domaće tradicije i domaćih radionica tako jaka da sve što iz njih iziđe ima osobit okus, miris i boju: osobit štih. Uostalom i njemački se ekspresionizam, u nastajanju, uvelike oslanjao na majstore francuskog fovizma, kojima uskoro više neće biti nalik.
Nema dvojbe, da je u godinama "Proljetnog salona" i prvih izložbenih uspjeha Uzelčevo djelo bilo obilježeno eklekticizmom, ali - mislim da to sada možemo reći - uzelčevskim eklekticizmom, prožetim njegovom snažnom, odvažnom, muškom osobnošću.
U borbi protiv većeg dijela Zapadne Europe i krajnjega europskog Istoka, Srednja je Europa, u četiri godine I. svjetskog rata, bila poražena. Potučena izvana, razvaljena iznutra. Neki su se narodi zaista oslobodili austrijskoga protektorata, neki su iz jednoga kaveza preseljeni u drugi. Na ruševinama gubitničke monarhije razabiru se, uz nove dobitnike, i neki stari gubitnici. Engleski i francuski potiskuju na svakom koraku njemački, a Jugendstil i ekspresionizam uzmiču pred cézanneizmom, kubizmom, kubokonstruktivizmom ... Njemačko govorno područje - prošireno na zemlje dojučerašnje Austro-Ugarske, u kojima se znao pa i koristio njemački jezik, makar i neslužbeno, i u kojemu su germanski utjecaji i stečene navike još bili jaki - neće, dakako, preko noći izgubiti svu svoju snagu ni umjetničku potenciju, pa ni sposobnost specifične, različite - recimo: germanske ili paragermanske - izražajnosti; kao ni sklonost određenoj tematici. Sada će to, međutim, biti tek preživljaji (survivals) ili sado-mazohistička, desperaterska samorazaranja, iživljavanja "nad vlastitim truplom" i svojim posrnulim fizičkim i duhovnim zavičajem.
Od poraženih se svi ograđuju; detronizirani bi svijet svi najradije napustili, nitko gubitnika ne priznaje za oca. Jedna će od posljedica vojno-političkoga sloma Austro-Ugarske i Njemačke u I. ratu biti iznimno visoki val antimilitarizma (što se buntovnički propinje u zemljama gubitnicama, ali ne - ni približno tako, u pobjedničkim državama). Ironizira se sila, nasilnost, muški autoritet, vojska, patriotizam, svi oblici totalitarizma, vlasti, monarhije, sama Država. Za to vrijeme Britanija učvršćuje svoju dominaciju; potvrđuje se ne samo kao kolonijalna, nego i kao neokolonijalna sila. Ni Francuzi se ne odriču svojih kolonijalnih posjeda; samo poražena Njemačka gubi afričke kolonije i rješava se svoje sramote na tuđu korist.
Ponor katastrofe što se pod nekim dijelovima europskoga kontinenta otvorio 1918. prouzročio je odnosno ubrzao - u tim istim krajevima - novu žestoku politizaciju, novu ideologizaciju umjetnosti. Eufemistički to je nazvano novom socijalnom osjetljivošću, novim socijalnim sadržajima, etikom (novog) suosjećanja.
U najvećoj mogućoj mjeri odnosilo se to i na Uzelca. Ali koja je realna podloga njegove socijalne tematike? Tri-četiri tvornička dimnjaka što se javljaju na nekim njegovim slikama oko 1920. zacijelo nisu znacima socijalizacije, socijal-art-izma. Oni o kojima brine jesu (seksualne) imigrantkinje (Viktorija), kurve iz predgrađa (Venera...), posjetitelji barova i njihove prijateljice (Autoportret...), uličari i uličarke svih boja (Sfinga...).
Iz toga se, početkom 20-ih, trebalo izvući: i on se izvukao, gospodski šarmantno baš kao što se izvukao iz alkoholnih parâ; trebalo je tek da shvati kako alkoholizam nije zanimanje, a slikarstvo jest. Otrgnuo se tako što je pobjegao iz gubitničkog podzemlja. U Francusku!
Na dojmljiv način Uzelac se oslobodio svoje naprtnjače. Ušavši u drugi svijet imao je sreću da uđe i u novo doba umjetnosti. Zapravo, veliko je pitanje koliko je to uopće bilo novo doba. U tom osjetljivom trenutku kad imigrant skida svoj dotadašnji svlak i mora, ranjiv učiti novu abecedu, Uzelcu se posrećilo da je umjetnost - izmorena ratom i stradanjima - za novi ideal proglasila povratak klasičnim vrijednostima, povratak Prirodi, povratak velikom Redu. Za takvo što imao je sve predispozicije; Louvre mu je ponudio klasike, veliku je figuru imao u ruci, Prirode se - poslije toliko mraka - bio uželio; trebalo je baciti pogled prema Ingresu, prema antičkim skulpturama, prema likovima s grčke keramike. Ni živih mu modela, najradije golih (kakve su preferirali Grci), nije nedostajalo. Trebao je tek koji sjetan ton da omekša dušu, tek koji vedar akord da izazove proljeće (pomlad, kako lijepo kažu Slovenci), obnovu. I Alice je Nardal već sjedala za klavir, Lotic je strunama gudala milovala svoje čelo.
|
 |
|
Na vrh stranice
