Novi list, 13.12. 2004. godine. Razgovarao Ivo JAKOVLJEVIĆ.

Pripremamo najveću greenfield-investiciju u Hrvatskoj, da bismo jednim, ali slojevitim potezom postigli više ciljeva: i modernizaciju duhanskog dijela kompanije, kako bi bila još sposobnija za tržišnu utakmicu u jugoistočnoj Evropi, i dodatno zapošljavanje u Hrvatskoj, a ne izvan Hrvatske, kao izraz naše socijalne odgovonosti, što ima za posljedicu i stabilno punjenje državnog proračuna


Što uraditi s kapitalom od gotovo jedne milijarde eura (koliki je umnožak zadnjeg stanja broja dionica rovinjske Adris grupe s njihovom burzovnom cijenom, uvećan za supervisoki rejting te kompanije, koja je još u potpunom vlasništvu hrvatskih malih dioničara)? S tom strateškom dvojbom najvišega ranga, neusporedivom ni s kojom sličnom kompanijskom dvojbom u Hrvatskoj, suočila se rovinjska Adris grupa, holding koji odnedavno okuplja Tvornicu duhana Rovinj i sve njezine duhanske akvizicije, s Adria Resortsom, drugim – turističkim dijelom toga holdinga, u kojem su rovinjski Jadran-turist i Anita iz Vrsara. Što uraditi s tom milijardom eura – spašavati je u statusu quo ante pred nadirućom konkurencijom vodećih multinacionalki u duhanskoj industriji (poput Philipa Morrisa i BAT-a), ili – dok nije prekasno – prodati nekom od tih istih globalnih konkurenata? Ili preusmjeriti taj golemi kapital, nakon prodaje duhanskoga dijela, u preuzimanje gotovo cjelokupne hrvatske poljoprivrede, ili gotovo cjelokupna jadranskog turizma?! Tražeći odgovore na ta krucijalna pitanja, za razgovor smo se obratili prvom čovjeku Adris grupe, mr. Anti Vlahoviću, koji je već deset godina na čelu te najprofitabilnije hrvatske kompanije.

Najveća greenfield-investicija u Hrvatskoj

Nigdje u svijetu danas se ne grade nove, velike tvornice cigareta, čak ni u velikim zemljama, matičnim adresama vodećih duhanskih imperija. Zašto se Adris grupa odlučila graditi veliku tvornicu u Kanfanaru, gdje bi preselila tradicionalnu proizvodnju cigareta iz Rovinja, ili alternativno, za nova još veća ulaganja u turizam?

– Razmatramo te opcije, da idemo u najveće greenfield-investicije u Hrvatskoj, kako bismo tim slojevitim potezom postigli više ciljeva: i modernizaciju kompanije, da bi bila još sposobnija za tržišnu utakmicu u jugoistočnoj Europi, i dodatno zapošljavanje ljudi u Hrvatskoj, a ne izvan Hrvatske, kao izraz naše socijalne odgovornosti, što ima za posljedicu i stabilno punjenje državnog proračuna.

Što je Adris grupa danas, u odnosu na TDR od prije deset godina, kada ste došli na čelo njegove uprave i postali vodeći mali dioničar? Što je to što joj utječe na skokovit rast tržišne vrijednosti?

– Adris grupa je danas s 355 milijuna eura godišnjeg prihoda, 140 milijuna eura izvoza i 122 milijuna eura dobiti, jedno od najuspješnijih trgovačkih društava, ne samo u Hrvatskoj nego, i prema međunarodnim standardima, jedno od vodećih društava u regiji. Od 1994. prihod je, primjerice, narastao za pet puta, sa 73 na 360 milijuna eura, dobit za 25 puta, s pet na 125 milijuna eura, a kapital za gotovo petnaest puta, na 425 milijuna eura. Tijekom tog razdoblja, Adris je uložio više od 300 milijuna eura i osigurao egzistenciju ne samo za 3.000 svojih zaposlenika, nego i za još veći broj indirektno zaposlenih, prvenstveno kooperanata. Nadalje, Adris je u tom razdoblju u državni proračun uplatio 2,7 milijardi eura u obliku trošarina i poreza na dobit, te 60 milijuna eura lokalnoj zajednici. U tom razdoblju izdvojili smo i više od 50 milijuna kuna za kulturu i humanitarne projekte. Adris je dio kapitala preselio i u turizam, preuzevši rovinjski Jadran-turist i vrsarsku Anitu, uz krajnju namjeru da, prodorom na jug, za koju godinu postane vodećom hrvatskom turističkom kompanijom, te da u turistički sektor uloži čak 2,7 milijardi kuna.

Tajna trijumfa: tajkunstvo ili biznis

U čemu je tajna TDR-ova, ili danas, Adrisova uspjeha? U političkim vezama, povlasticama i tajkunskim »pravima«, ili u normalnom, tržišnom uspjehu, kakav je poželjan i u Hrvatskoj, kao novoj zemlji otvorene, tržišne privrede?

– Još od 1990. godine dijelili smo sudbinu hrvatske zbilje. Bivše, jugoslavensko tržište raspalo se u sedam zatvorenih i neuređenih tržišta. Hrvatsko duhansko gospodarstvo bilo je u gubicima i potpunom kolapsu, fragmentirano i nemoćno za promjene koje su bile potrebne. Sve cigaretne tvornice istočnih zemalja, uključujući i Sloveniju, redom su se preuzimale za male novce – od 20 do 50 milijuna DM.

U takvim, neveselim okolnostima, i vi – od 1990. – ulazite u kupnju TDR-a, tvrtke u kojoj ste radili. Jeste li u tom prijelomnom času bili privilegirani ili samo »osuđeni« na skoro veliko bogaćenje?

– Ušli smo, prema tada važećem zakonu, kao zaposlenici u kupnju naše tvornice. Treba znati da je u to vrijeme naša tvornica u bivšoj državi bila dvanaesta od 14 tvrtki koje bi netko poželio kupiti. Drugo, poslali smo i poruku duhanskom svijetu da TDR nije u potrazi za kupcem, kao što su svi oko nas bili, već da je u potrazi za partnerom, što se i ostvarilo u vidu licencnog aranžmana i poslovne suradnje koju i danas još imamo. Tu smo koncentraciju izveli s golemim bankovnim kreditima, golemim za tadašnju našu gospodarsku snagu. Da ćemo se obogatiti, tada nismo pouzdano znali, ali smo preuzimali zajmovnu polugu uz prepoznatljiv visoki rizik.

nastavak >

Copyright © 2004.-2007. Adris grupa d.d. Sva prava pridržana. Pravne napomene i politika privatnosti.