Izložba Vojina Bakića u Galeriji Adris

U popratnom katalogu izložbe Zidić zaključuje kako je u Bakićevom stvaralaštvu riječ: ”o igri kolutova, o radosti igre na koju je, nakon teška života, izborio pravo. Tko se od rane mladosti mučio s teškim i tvrdim materijalima, s opakim prijetnjama, s teškim i nezahvalnim poslodavcima, s divovskim formatima – zaslužio je da mu materijal i djelo, u nekom trenutku opuštenosti, odgovore osmijehom.”

Izložbom Vojina Bakića, galerija Adris nastavlja s izložbama istaknutih hrvatskih umjetnika. Uz nastup mladih i nadarenih diplomanata pulske Muzičke akademije, Karmen Antunović (harmonika) i Fabija Jurića (violončelo), izložbu će u petak, 14. srpnja 2017. s početkom u 22 sata, otvoriti autor postava, povjesničar umjetnosti, Igor Zidić. 

Predstavljajući umjetnika, u katalogu izložbe, Zidić piše: „Bakić je bio majstor svoga posla u više kiparskih i crtačkih tehnika, materijala i zanata. Njegovi su najznačajniji spomenici bile njegove atelijerske skulpture komornoga formata i – velebno Kamensko. Djelomice se to odnosilo i na golemi hibrid s Petrove gore. (…) u Bakića su se, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, susrela dva, u biti, proturječna nastojanja: jedno obilježeno analitičko-konstruktivnim pristupom (na tragu postkubističke prakse), drugo determinirano sintezom oblika u smislu elaboriranih oblutaka, koje inače oblikuju morâ ili rijeke i u kojima je moguće raspoznati
konfiguracije ljudskoga tijela i tijelâ ptica i životinja: u njihovim napetim, sklupčanim opcijama. Darovitome oblikovatelju i odličnom majstoru-klesaru odgovarale su te oble, glatke i senzualne forme u kojima je mogao naporedo pružiti satisfakciju svojoj imaginaciji, svome erotizmu i svojoj vještini. Kao što je arhitekturu "opteretio" kiparskim okom i mentalitetom – s rukom u središtu svijeta – tako je u kiparstvo prenio neka iskustva graditelja: ne samo nove materijale nego i načine njihove obrade; korištenje plohe kako bi se izrazila ne plošnost, nego prostornost, a tu je i uporaba povezanih, serijelnih elemenata (čelični, bakreni ili aluminijski krugovi) istoga ili približnoga promjera, tj. kvadratične ili približno kvadratične – ravne ili savijane – plohe, nastale zarezivanjem (ne i odvajanjem) tih elemenata-u-vezi. Tu je kipar, zapravo, krojač forme koja nastaje zasijecanjem i savijanjem zasječenoga dijela ishodišne ravnine: lijevo ili desno, prema gore ili prema dolje. Postoji, naravno, i nulta opcija kad zasječeni dio ostaje na svome mjestu, ali ako je u toj konstelaciji ijedan dio promijenio svoj položaj – promijenilo se sve.”, objašnjava Zidić da bi optimistično zaključio kako je u Bakićevom stvaralaštvu riječ: ”o igri kolutova, o radosti igre na koju je, nakon teška života, izborio pravo. Tko se od rane mladosti mučio s teškim i tvrdim materijalima, s opakim prijetnjama, s teškim i nezahvalnim poslodavcima, s divovskim formatima – zaslužio je da mu materijal i djelo, u nekom trenutku opuštenosti, odgovore osmijehom.” 

Posjetitelji izložbe će imati prigodu, između ostalih, vidjeti antologijske skulpture: Portret Ivana Gorana Kovačića (1946-47.), Bik (1956-57.), Razlistana Forma (1958-59.), Svjetlosni oblici (1965.) te brojna druga kapitalna djela.

Izložba Vojina Bakića ostaje otvorena do 3. rujna 2017., a uz slobodan ulaz može se
pogledati svakodnevno od 19 do 23 sata.

Više o izložbama u galeriji Adris pogledajte na adresi http://www.adris.hr/odnosi-s-javnoscu/galerija-adris/o-galeriji/

O Vojinu Bakiću

Vojin Bakić je hrvatski kipar (Bjelovar, 5. VI. 1915 – Zagreb, 18. XII. 1992). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939); specijalni tečaj pohađao kod F. Kršinića. U razdoblju 1938–45. oblikovao je putene ženske aktove zatvorenih, meko oblikovanih volumena. U drugom razdoblju 1945–48. teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetla i sjene (portreti: I. G. Kovačić, 1946; S. S. Kranjčević, 1948). U razdoblju 1949–58. na ženskim aktovima i kipovima bikova sažima volumen, detalje spaja u cjelinu te stvara čudesnu ravnotežu velikih, čistih oblika apstraktne. Od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza. Ciklus Razvaline forme označava prijelaznu fazu od puna, čvrsta volumena do tanke površine ljuske, svojevrsna kiparskog negativa. U daljnjem razvoju Bakić među prvima u Hrvatskoj slijedi programska načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja. U Razvijenim površinama (1960–64) artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u Svjetlosnim oblicima (1963–64) stvara maštovite i efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica od nehrđajućeg čelika. S moćnim krilima nastalima iz dugogodišnjih studija »svjetlosnih formi« realiziran je Spomenik narodu heroju Slavonije u Kamenskom (1958–68). Studije kristalično oblikovanih masa odrazuju se u Spomeniku žrtvama u Dotršćini na ulazu u spomen-groblje (1964). Iz »svjetlosnih oblika« nastao je spomenik Spomen-obilježje naroda Hrvatske u kragujevačkim Šumaricama (1978–81). Nove pristupe oblikovanju spomenika pokazuju Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu (1975–78) i Spomenik ustanku u Brezovici kraj Zagreba (1981). Iskustva kompozicija stepeničastih masa odredila su golemi volumen Spomenika revoluciji na Petrovoj gori (1982). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo  (1979).

Izvor
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5372

 

Na vrh stranice